Čim počnem sanjat, odmah znam da sam na godišnjem odmoru!
Nisam baš siguran o kakvom se poremećaju ili kako se to danas stručno kaže – fenomenu radi, ali eto, čim produžim priko one moje normalne ure kad bi se ka ono tribalo dizat jel', meni svašta počne prolazit kroz glavu i najčešće to čak i ne izgleda tako loše pa onda guštam u snu ka u nekom filmu, ali budući da ni snovi više nisu kao što su nekad bili, često mi znaju uletit neke reklame i najave programa koje mi totalno poremete koncepciju.

I tako sam jučer, još ošamućen od svih tih prizora maratona snova, izaša vanka na friški zrak kad ono sve nešto mutno, čudno, astigospe ne vidi se nikakva oblačina, vedro je, ali zubato zimsko sunce niti grije niti svitli!?

Tek sam kasnije iz sredstva javnog priopćavanja saznao kako se radilo o djelomičnoj pomrčini sunca i to me donekle primirilo jer eto bolje pomrčina sunca nego pomrčina uma, ali kako su vijesti na TV kanalima odmicale prema večeri, ocjene jutarnje pomrčine bivale su sve žešće i slikovitije pa su tako na nekom dnevniku izvještavali o „senzacionalnoj“ i „spektakularnoj“ pojavi...

Iskreno, nemam blagog pojma šta je tu trebalo bit posebno senzacionalno kad su ionako svi oni koji su imalo astronomski pismeni već unaprid znali šta će se i kad će se dogodit, a šta se spektakularnosti tiče, nebi se štel mešat, meni je očito samo bilo malo mutno u glavi...

A samo dan ranije, krenuli smo na prvu đitu u novome litu i to ni manje ni više nego odmah priko grane u livanjski kraj, a razloga za putovanje nama i tako nikad nije teško nać, pogotovo kad se mora ić u čestitanje. Jednome rođendan, drugome imendan, nekome Božić, svakome Nova, uglavnom razloga za čestitanje nikad ne manjka.

Kako se relativno rijetko vozimo ovim krajevima, a nije nam bila ni priša, već smo u Longfieldu napustili glavne i ustaljene koridore kretanja te skrenuli na zabačene cestice uz rijeku Cetinu pa prošavši blizu Nutjaka, trebalo je još samo navuć šal, kapu i rukavice za ovjekovječit staru utvrdu nad gordom klisurom...



Put smo nastavili dalje preko Trilja i Jabuke mumajući naranče tako da smo do graničnog prijelaza Kamensko stigli za tren oka usprkos jakoj buri protiv koje smo morali jedriti „u orcu“.



Gledajući zapjenjene valove Buškog jezera palo mi je na pamet kako ne bi bilo loše i u ovim krajevima osnovati jedriličarski klub, ima brate mora, pardon jezera za regatavanje koliko ti duša želi.

Zastali smo na odmorištu blizu Rešetarice, povijesnog lokaliteta na kojem su pronađeni ostaci bazilike iz ranog srednjeg vijeka, međutim temperatura zraka od minus o-ho-ho uz umilni povjetarac s Tušnice, ovoga nas je puta ipak uljudno zamolila za ponovni posjet u nekim blažim okolnostima.





Sasvim drugačiju atmosferu zatekli smo kod naših domaćina, uz toplu vatru iz peći i prigodne napitke okrepljujućeg sadržaja brzo smo pronašli zajednički jezik, a kad su na dnevni red došle sarme, našoj sreći nije bilo kraja. Zanimljivo kako se ukusi mijenjanju s godinama, za razliku od nekih mlađahnih dana kad mi je sarma bila bljak-gnjus-povrat, danas mi ta kombinacija zeleniša i mljevenog mesiša savršeno odgovara.

Vani minus, sarma plus!
Poala gušta!



Naravno, zateklo se na našem stolu i mnogo drugih slasnih delicija, jedanaest vrsta kolača širokog spektra djelovanja tako da sam u jednom trenutku totalno frapiran i konsterniran i kolačiran morao zatražiti time-out.

Jedan mali đir do obližnjeg „klizališta“ došao nam je baš kao naručen a kako bi se sve te silne kalorije pravilno razmjestile po strateškim djelovima tijela, poduzeli smo i određene rekreativne aktivnosti, istina netko više netko manje, ali dobro je...





Dok se još jedna duga zimska noć spuštala na Livanjsko polje, pozdravili smo se s našim domaćinima uz ono neizbježno „dođite nam opet“. Hm, pa nama i nije nešto teško dolazit ovamo he he...

Od početnih minus šest na početku puta uspjeli smo nekako dogurat do pozitivne nule čim smo ugledali svjetla Dalmapolisa, dobro smo prošli...
Uostalom, svugdi je lipo poć, al' najlipše doma doć!