Ajme di je ono vrime prvih ljubavi kad bi s curom odlazija u škuribandu sav ustreptao i pod teškom fibrom uzavrelih čežnji pa ono kad nespretno kradeš prvi zagrljaj, poljubac sve kao da nećeš, tražiš samo mrvicu, samo pinkicu raspupalog divojačkog tila i kuneš se da nećeš više, nećeš puno, samo malo, ma samo m...

Astigospe kako sam zaletija, ko zna dokle bi doša ovako, sigurno na večer erotske poezije, ali evo sad bez zafrkancije, maloprije sam se vratija doma i ova usporedba sa "pinkicama" koje sam nekad prosija od modrookih, lakonogih, plavih, garavih i ko zna kakvih još sve ne, najbolje može opisat moje današnje putešestvije.



Uglavnom, bila mi je namjera napravit jedan lagani đir tek toliko da rastegnem noge nakon ubitačno statičnog božićnog vikenda, a kako su se tokom jutra o'bližnje primorske planine zavodljivo zabijelile, izbor je bez puno razmišljanja pao na Kozjak. Za desetak minuta vožnje autom može se doć do one makadamske "transverzale", učinit kilometar-dva pješice prema istoku pa istim putem natrag - taman da se oslobodi misto u trbuju za postblagdanski ručak.

Ka ono - neću puno, samo pinkicu!
A-haaaaa...
Čim sam rastega noge i ruke, a ruksak i foto aparat stavija na gotovs, došao sam do zaključka kako nema previše smisla radit penzionerske đireve po ravnome, jer bložemoj mene uvik đava tira na vrhunce, benti, ne mogu od sebe pobić pa to ti je...
Goni uzbrdo!
Nije mi se činilo toliko hladno, ali već na samom početku dočekala me prilično zamrznuta staza.



Ipak, gojze sa zimskim gumama besprijekorno su prijanjale za podlogu tako da nije bilo nikakvih problema. Za otprilike tridesetak minuta došao sam do prijevoja s kojeg staza vodi lijevo na svetog Ivana, a desno na Orlovo gnijezdo. Hm, naravno da sam odabrao lijevu opciju pa taman vodila i na svetog Ivana, zašto ne!?



Jutarnji snijeg lukavo je prekrio planinarske markacije tako da pronalazak pravog puta i nije bio baš jednostavan zadatak, ali kad je cilj stalno pred očima, uvijek bude nekako lakše. Eto me konačno i tu, na lukšićkom vrhu, kod lukšićkog sveca, sve je mirno, tiho, tek poneki reful bure zabridi po obrazima...



Hm, dakle, to je to, koliko sam vrimena potrošija, a ništa, tri kvarta od ure... Vrime je za vratit se doma... A da je ipak skoknut do Orlovoga? Paaaaa, zašto ne?



Kozjak kao rijetko koja planina ima dijametralno suprotne strane. Južna koja gleda prema moru i bdije nad Kaštelanskim zaljevom, strmo se ruši prema kaštelanskim poljima a ogromna, masivna stijena, duga gotovo petnaest kilometara izaziva strahopoštovanje i nevjericu da se tim vrletima uopće može proći. S druge, sjeverne strane okrenute prema Zagori, padina se vrlo blago spušta, gotovo da je više nalik nekakvoj visoravni nego li obronku planine.





Stazom prema Orlovom gnijezdu primjećujem tragove velikih stopa i to u oba smjera, znači, neki luđak meni nalik već je odradio kozjačku jutarnju tjelovježbu.



Pred Orlovim opet zatičem samo tišinu a u spiljici pred samim skloništem napravljene su jaslice...



Ostajem u skloništu tek minut-dva, dovoljno za kratki predah i gutljaj spasonosnog narančinog soka, dakle, to je bilo to, valjalo bi natrag...
Ali... kad sam već ovde, a zašto još pinkicu ne skočit do svetoga Luke? Gledam na putokaz - kaže do svetog Luke, 30 ili 50 minuta? Hm... pa je li trideset ili pedeset?

Nema mi druge nego krenit prema Luki pa se sam uvjerit u to!

Na najvišem dijelu planine sve postaje nekako mistično, magična snježna bijelina koja se nadvila nad sivkasto-modrim morem djeluje nestvarno, a slabašno zimsko sunce, svojski se trudi svojim zrakama pronaći put kroz gusti sloj oblaka.



Možda je najveća mana Kozjaka u planinarskom smislu što je najviši vrh već desetljećima okupiran vojnim bunkerima i radarskim postrojenjima tako da pristup na to područje nije ni dozvoljen. A to je zaista prava šteta jer bložemoj, ne znam kakvu bi to spačku planinari mogli napravit s tim radarima, ali eto...



Zato se švercam uz nekakve drvene stupiće koji bi trebali glumiti ogradu u "restricted area", ali niti koga vidim, niti koga čujem, tako da se u stanju krajnje blesavosti provlačim pored svih tih silnih žica i antena...



Pogled na Split je...



Pretpostavljam da su se gorštaci koji su nekada obitavali na Kozjaku nazivali Kozjacima!
Vjerojatno su jahali na vranim konjima kozjačkim visoravnima, sijali strah i trepet - a danas, danas nema žive duše, Kozjaci - di su Kozjaci? Nema nikoga!?
Ma dobro...







Malo niže od najvišeg vrha konačno vidim i svetoga Luku, heeeeeeej opet tornjevi tuku na svetog Luku, jesen je kriva...



Gledam na sat, prolazno vrijeme, dva nula nula - odlično!



Na kamenoj ploči pored crkvice uklesanim slovima piše - Crkva Svetog Luke - izgrađena u 14. stoljeću na vrhu Kozjaka žuljevitim rukama naših pradjedova s pomoću poduzeća Željezara d.d. u čast svome nebeskom zaštitniku pobožni puk Kaštel Sućurca obnovi 18. listopada 1994. godine.


E sad, kad sam već kod svetog Luke, moj plan je bio da se spustim stazom kroz najveći greben planine, ali već pri prvom pogledu na negostoljubive ledene litice, vidjelo se da ne bu to tako lako išlo...



Hmm... a da je još pinkicu poć istočno, spustit se sigurno na planinarski dom Putalj i onda makadamom natrag? Nema mi druge!

Mic po mic, pinkicu po pinkicu, i ja danas napravih najdužu turu po Kozjaku ikada!?
A počelo je sve kao - ma evo samo malo šetnje, neš ti...
Neš ti šešnajšt kilometara!

Kontrola leta, molim dozvolu za slijetanje





Na koncu ovog veličanstvenog kozjačenja, doša sam do spoznaje kako se po pameti nisam baš puno odmaka od pubertetskih dana, jerbo kad ja nešto zajunim, nikad se ne zna di ću svršit, stoga molim moje vjerne prijateljice da ako ikad od njih zatražim samo pinkicu bilo čega, neka mi ne viruju ni jednu jedinu rič!