I opet je Božić...
Čini mi se da je onaj prošlogodišnji još jučer bio. Dobro, pretjerujem malo, možda prekjučer. Al' više nije, definitivno. Ne znam je li to raširena pojava kod drugih ljudi, ali moji Božići se počinju opako približavati jedni drugima. Kao da je sve manje dana između njih. Proljeća, ljeta, jeseni, okreću se sve brže, kao na nekom ludom ringišpilu. Božić jučer, Božić danas, Božić sutra. Vjerojatno je to sasvim logično, jer kad ti preostane malo dana, onda svaki dan postaje Božić. Vidite, u konačnici ipak ne mora biti toliko loše.

Ima u mom gradu jedan čudan lik. Čudna mi čuda, baš je čudan. Živi u nekom svom svijetu i nije ga briga ni za koga i ni za što. Sretnem ga gotovo svakog dana, stalno je nekoj žurbi, pokretu, nemiru. U moru njegovih čudnovatih postupaka, nije previše teško izvlačiti "bisere", eto na primjer, ponekad zna zakopati limenke sardina, pašteta, gulaša i mesnih narezaka duboko u zemlju, onda ih nakon nekoliko godina otkopa pa ih slasno smaže i još se kune da su nakon nakvog tretmana puno boljeg okusa!? Hm... možda, nisam probao!
Jednom se usred ljute košarkaške utakmice koja je odlučivala o prvaku druge lige ušetao na parket dvorane samo da bi se divio rešetkastoj krovnoj konstrukciji.
Suci su prekinuli utakmicu i uljudno ga zamolili da ako je ikako moguće, svoje divljenje iskazuje izvan dvorane.

Često ga viđam na raznim priredbama u gradu. Gotovo nikad ne sjedne u gledalište, nego stoji sa strane, zainteresirano gleda naizmjenice i program i publiku, ali čitavo vrijeme uporno stoji na nogama. Ajde, barem se ne penje na pozornicu! Do sad! Iako na svojim plećima ima već preko šest banki, bez pardona krade voće iz tuđih vrtova. Jednom je nekoj ženi ušetao u kuhinju i pojeo joj sav ručak. Marna kuharica nije mogla tri dana progovoriti, još teže objasniti, kako se i odakle nepoznat čovjek stvorio u njezinoj kuhinji. On se nije dao iznenaditi, zahvalio se na ručku i mirno išetao van. Njegova glava je velika, kvrgava puna ožiljaka, pogled mutan i besciljan, lice koje bi kao poželjelo navući nekakav osmijeh na sebe ali mu ne uspjeva pa se naposljetku pretvara u grč. Ne, ovaj naš čudni čovo nije retardiran, niti umno poremećen, čak je i visoko obrazovan! Dobro ajde, ovo mi nije baš neka jaka usporedba, ali, shvatili ste već...

Vječno je sam. Vrti se besciljno po gradu kao pas lutalica. Roditelji su mu davno umrli, nema braće i sestara, nikad se nije ženio, niti ikoga imao. Ljudi ga se na neki način boje, izbjegavaju ga, mada nitko s njim baš nikada nije imao nekakav sukob. Čak i govori jako malo, ne pamtim da sam jednom, možda dvaput čuo njegov glas.

Ova moja priča o Antuntunu iz malog mista nema naročite svrhe ni poante. Uopće nemam pojma zašto mi je taj lik čitavo jutro pred očima. Dobro, vidio sam ga jučer, na Badnjak, kako nešto gricka, vjerojatno mendule ili orahe koje je kao usput uzeo s banka nekoj prodavačici s pazara, tek toliko da proba kakvi su.
Ali... mora da je strašno biti tako sam. Svakog, baš svakog dana biti usamljen, bez bližnjega, bez prijatelja. Hodati gradom i primjećivati kako mnogi prelaze na drugu stranu ulice kad te vide. Gledati mlade mame kako sklanjaju djecu od tvog pogleda.
Osjećati palucanje zločestih jezika iza svojih leđa.

Taj čovjek nikada nikome nešto nažao nije učinio.
Samo je čudan.
Neprilagođen.
Živi u svom svijetu. U kojemu je nadam se, sretan. Sretan sa svojim konzervama i krovnim konstrukcijama.
Ali sam...

Sretan ti Božić, ti čudni čovječe.
I oprosti.