U svakoj normalnoj i poštenoj kući mora se znat red. Točno se zna di se drži roba, di su složene postole, a di lancuni, deke, inbotide i kušini, a pogotovo uredno mora bit u kužini. Virovali ili ne, dokazano je da najveći broj bračnih svađa započne upravo u kužini, a da bi se rizici sveli na najmanju moguću mjeru, svaka prava šefica od kužine (ili šef, zašto ne), mora u bilo koje doba dana i noći, čak i zatvorenih očiju znat pronać sve pretince i škafetine u kojima su poslagani sudi, pijati, čaše, peruni, posebno di stoji manistra, angriz, brašno, ulje, papar...
Bome, kako sam počeja, ovo će se pretvorit u inventurni popis svih mogućih prehrambenih artikala, zato moram pod hitno prić na stvar.

Za moj pojam, jedan od najvažnijih kutaka u svakome domu je misto na kojemu se drži sla'ko! Bombonjere, čokolade, napolitanke, za vaš hobi štapić bobi, lakše se diše, kuda budalo kuda - bilo kuda Kiki svuda, dakle, sve slakusarije moraju pod obavezno imat svoj poseban odjeljak, bez obzira nalazija se on u kužini, tinelu, kamarinu ili bilo kojem drugom dijelu kuće, to čudesno misto na kojem se drži sla'ko mora imat status škrinje s blagom ili pećine sa stalaktitima i stalagmitima i nikako se ne može smjestit u običnu viseću ili neki bezvezni škafetin. Uostalom, kakav bi to život bija bez deserta? Predjelo, jelo i šta... ništa!? Ma daaaaaj!

Kad smo sestra i ja bili mali, naravno da smo znali za to posebno misto u našoj kući. U velikom regalu priko cile primaće, doli u sredini pa malo livo uvik smo nalazili sva slatka blaga ovoga svita. Pogotovo smo obožavali polugodišta i kraj školske godine jer kako su i ćaća i mater bili nastavnici u osnovnoj školi tako bi u to vrime naglo narasli naši kućni fondovi mita i korupcije jer su zahvalni roditelji problematičnih učenika često znali donirat u dobrotvorne svrhe razne Bajadere, Griotte, čokolade s lješnjacima, a u nika doba nam je pravo otkriće bilo - After eight!

Ali, s vrimenom su naši osobni nastavnici biologije i kemije zaključili kako nas dvoje nekako previše često otvaramo vratašca čarobne škrinje i njupamo do iznemoglosti tako da su postupno uletile redukcije u slatku pećinu. Čudno je to bilo neko vrime, počela se na televiziji pojavljivat Milka Planinc, stabilizacija, devalvacija, par-nepar, svašta nešto...
Međutim, nisu oni ni slutili da dica imaju poseban instinkt za slatko! Kad smo jednoga dana otkrili novu tajnu slastičarnicu u nekom sasvim neuglednom dijelu kredence, prijekorno smo pitali mater - a šta je ovo!?
To je za goste! - odriješito bi rekla ona i s time je rasprava bila zaključena.

Kako smo samo mrzili goste zbog toga! I sama rič "gost" je postala strašna, neizgovorljiva, to je bila najgora moguća imenica koje se mogla spomenut. Zbog tih okrutnih gostiju upadali smo u apstinentske krize, izbezumljeno bi bauljali po kući, čeznutljivo pogledavali prema Mikado čokoladama i Frondi napolitankama. Istina, ti isti gosti bi nam postajali nešto draži kad bi došli čestitat Novu Godinu jer bi nas tada znali počastit novčanicom sa crvenim konjem ili s onom koja je glumila vozačku dozvolu za kombajn. Da ne govorim kako bi onda iskoristili priliku i smazali sve šta bi mater iznila na stol pred tim famoznim gostima.

Danas, puno godina kasnije, često sam sebe uvatim kako po kući kreiram nove tajne pretince "za goste". Bome, ovaj moj junior je pravi terminator, ne znam na koga se uvrga, ali kad on otkrije nešto slatko, to nestane brzinom svjetlosti, tasmanska neman je za njega mali miš!
Ne pomažu mudri savjeti - to ti je loše za zube, nadebljat ćeš, nije zdravo...
Ma kakvi, kimne on glavom, ali nastavi po starom.

Tako se nas dvojica svakodnevno nadmećemo u posebnoj ali nikad proglašenoj kućnoj igri - slatko na kukalo! Ka ono slučajno, skrivam dio slastica u teže dostupne dijelove stana, dijelom zbog vlastite sebičnosti, a dijelom i zbog "gostiju".

Najprije sam naivno pokuša izvrnit postojeći raspored i napravit sasvim novu kombinatoriku među policama – tu enigmu je riješija za deset minuta. Nešto kasnije, pronaša sam super skrovište u vitrini iza boca s vinom, prošekom i žesticama. Trebalo mu je malo duže za prokljuvit, ali već nakon dan-dva i tu je prohujala pustinjska oluja. Onda sam u radnom stolu ispod najdonjeg škafetina otkrija duplo dno - savršeno misto za sakrivanje! Nanjušija ga je nakon tri dana! Ali, svo to vrime, imamo prešutni đentmenski dogovor - ja se pravim blesav, ništa ne spominjem, di ću ditetu pokazat da mu uskraćujem slasti!? On isto ništa ne govori, ka ono nije njegov posal, ali uredno potamani sve šta nađe...

Prije desetak dana, donija mi Paško iz Belgije bombonijeru sa čokoladnim školjkicama, mmmm, sva slast ovoga svita je u njima, pravo čudo jedno. Čak sam, posebno za tu kutijicu slasti nabavija i lažnu enciklopediju. Znate za one "kao" knjige u salonima namještaja koje vispreni prodavači poslože po izloženim regalima i vitrinama. Izvanka djeluju kao prave knjige, ali iznutra su šuplje, tako da se svašta može sakrit među njihovim koricama.

Mislim, zna sam da mome junioru knjige nisu baš najdraža stvar na svitu i računa sam da nema šanse da me i ovoga puta provali.

Jučer, nakon ručka i čaše vina, pa mi život ka drop, a cukar u krvi spustija se do apsolutne nule. Taman za požnjopat nešto slatko! He he, poala gušta, sad ću ja probat one školjkice iz enciklopedije!

Popnem se do najgore police, tajno najtajnije izvučem enciklopediju, kad ono – prazna!?
Ništa u njoj!
Ni kutije, ni papirića, ni bombončića!

Popizdija sam u trenu!

- Damireeeeeeeeee!
- Šta je stari?
- Pa dobro, jesi li baš mora satrat i ovu bombonjeru?
- Koju bombonjeru?
- Sa školjkicama
- Nemam pojma!
- Kako nemaš pojma?
- O čemu govoriš, kakve školjkice, nisam ništa ni taka!

Ma pogledaj ti maloga dripca, ajde dobro, još mogu nekako progutat šta je cukar-terminator, takvi mu je i ćaća, ali zašto laže???

I ništa, nakon dvi ure, već sam bija i zaboravija na ovu "situaciju", nešto sam skoknija do gornjeg kata do oca i matere, kad krajičkom oka spazim u jednoj kristalnoj posudici tri-četiri čokoladne školjkice!?

- Odakle vam ovo?
- A znaš, nikidan su nam došli Šoškićevi, nismo ih imali čime ponudit pa smo posudili doli u tebe onu bombonjeru!
- Oooooooooooooooooooo, da posuuuuudiliiiiiiii, počela mi je para izlazit iz ušija ka iz ekspres lonca, pa koje sam ja to sriće! Ovo je već prava urota!
- Pa kupit ćeš novu u Lidla!
- Ma kojega Lidla?
- Oli ono nisu kupija u Lidla?
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.......

Nakon svega, odusta sam od traženja novih skrovišta po kući. Nema više smisla!
Ipak, čak sam uspija izvuć i pouku iz ove priče a ona glasi – ne isplati se slatke stvari ljubomorno čuvat za sebe!
Kad se podijele s drugima, još su i slađe!