Sigurno ste do sada masu puta čuli onu izreku koja kaže ako nešto jako, baš jako, megajako želiš, da će se čitav svijet urotiti da ti tu želju i ispuni. Naravno, u tako nešto mogu povjerovati samo teške naivčine i utopisti bez pokrića, jer da je tome zaista tako, ja bi danas bio bezobrazno bogat umirovljeni nogometaš sa sto i jednim nastupom za državnu reprezentaciju, spominjali bi me kao genijalnog strijelca koji je zabio pobjedonosni gol za Hajduka u finalu Lige prvaka, intervjuirali bi me za Gloriju s top-temom zašto sam se svojedobno razveo od Bernarde Marovt i Sophie Marceu, kao i da potvrdim šuškanja da se potajno viđam s Leonom Paraminski.

Zezam se, naravno, sa željama je slično kao i s fritulama - ako ih požnjopaš onako vruće, zaboli te želudac, ako pustiš da se ohlade, nema više slasti u njima...
No, vratimo se na temu! Ove sam subote jako, opako jako, ružno pače turbojako želio doći u Zagreb, na otvaranje sad već čuvene blogerske izložbe fotografija, u prvom redu da se malo pravim važan, u drugom da pokupim tih sedam nagradnih fotografija od ljubaznog sponzora, a kao treće da i ostale slavne blogere upoznam s delicijom nad delicijama - trogirskim rafijolima!

Unatoč katastrofičnim prognozama koje su predviđale ledene okove, snježne buzdovane i širok spektar padalina teške bravarije iz olujnih oblaka, našoj maloj, ali hrabroj ekipi ni u jednom trenutku nije padao borbeni moral, tako da smo se ovoga puta s Prgometa preko Nina, stravično pustom auto-cestom uspješno dočepali zavodljivih svjetla velegrada. Uostalom, moja izvršna producentica i dražesna Mala sirena, poznaju me bolje nego što uopće sam sebe znam tako da su me znalački sokolile u trenucima kad je izgledalo da nam nema druge nego parkirati na nekom odmorištu i započeti pisati nastavak "Vlaka u snijegu".
Već sam počeo smišljati naslove kao "Kroz tundru Ličkog polja" ili "Petak sedamnaesti u tunelu Mala Kapela", ali kad smo konačno napravili slavodobitni krug po zagrebačkom rotoru, našoj sreći nije bilo kraja. Vraćam se Zagrebe tebiiiiii, tebi na obale Saveeeee....

Premda znam da će sad moji Dalmatinci popizdit na mene, ali iskreno - došli smo se u Zagreb ugrijat. Mislim, općenito je poznato da južno od Svetog Roka nikad nema zime tako da se mi za taj samo pinkicu friškiji dio godine nikad posebno ne pripremamo, ne pada nam na pamet cipat drva, skupljat brikete, kao ekološki osviješteni ljudi s gnušanjem odbijamo kupovat lož-ulje i kerozin, plinovoda nemamo niti ćemo ga ikad imat i sve u svemu, uvik se nadamo da će nas zima nekako priskočit pa eto baš, ako i bude dva-tri dana malo hladnije, obuć ćemo četr-pet para bičava i svo zlo s time...



Zato je non-anfakbl osjećaj kad uđeš u zagrebački stan, a ono unutra toplooooooo, ugodno, dok centralno grijanje grgolji u radijatorima, skineš se u kratke rukave, zalipiš nos za prozor, slušaš vlakove koji prolaze i guštaš gledat kako snig pada...

U subotu ujutro napravili smo đir do centra, sve pješice naravno, (odlučili smo uspješno parkiranu Plavu pticu ne pomicat do daljnjega op.p) pa kroz Socijalističke revol... pardon Kralja Zvonimira do Džamije pa još dalje prema Trgu, ispočetka onako mic po mic, a kasnije sve hrabrije, a čitavo to vrime snježilo baš onako lipo, nježno, romantično...







Naravno da mi je bilo pravo veselje điravat po gradu s dvije bivše zagrebačke studentice, ali iskreno, bio sam malo ljubomoran na sve te njihove silne priče o tulumima i izlascima, hoću reći – napornom učenju i nadasve stresnom polaganju ispita, ah da...
Ovoga smo puta ipak više pažnje posvetili snježnim velikanima pisane riječi...







Na trgu svetog Marka, upalo mi je u oči kako se snijeg najbrže otapa kod dalmatinskih lavova (ili leoparda, kako vam drago...)





O našoj izložbi u O'gradi i prigodnom druženju svijeta bložanskog, manje-više sve već znate tako da vas ne mislim zamarati općim podacima, možda samo nekim pikanterijama tipa tko je sve skrivao kolače u grudnjake, tko je koga štipkao za guzu, kakvi su sve tračevi bili na tapetu i tako to...

Šta ste to rekli, ne želite slušat takve priče!? Ozbiljno!? A dooooobrooo...
Onda ništa za ovaj put..

Uglavnom, bila je to prekrasna večer (zaista ne pretjerujem), ispunjena tako dobrim vibracijama da su naše titraje vjerovatno registrirali uređaji seizmološkog zavoda i evidentirali lagani prosinački potres na Trgu siječanjskih žrtava. Uvijek je zanimljiv osjećaj upoznati blogere. Nakon početnog šoka i totalnog black-outa glede i unatoč povezivanju lika i djela, obično slijedi spontani uzvik oduševljenja i čisto ti dođe prirodno da sve te ljude zagrliš i poljubiš iako ih po prvi puta u životu vidiš. Iskreno, blogeri su uvijek, ali baš uvijek, stariji, ružniji i deblji nego što ih zamišljaš u svojim fantazmagorijama. Ha ha ha, ma zezam se naravno, ali eto ovim putem šaljem javnu ispriku svim dražesnim damama koje su ostale malo razočarane mojim izgledom očekujući u najmanju ruku nekakvog markantnog vitkog, makar šest stopa visokog Dalmoša...



Mislim, pokušao sam objasniti da obično puno bolje izgledam tokom jutra, pogotovo nedjeljom i blagdanima, ali nisam siguran da sam ih uspio uvjeriti u takvu priču...

Izložba u O'gradi je naša zajednička pobjeda. Slatka i prije svega – zaslužena. To nije samo pobjeda onih „obješenjaka“ čije fotografije vise na zidovima, to je zaista naš zajednički uspjeh. I baš mi je drago da su blogeri konačno izašli iz svojevrsne „ilegale“ i da nisu više tamo neki Tihi, Prle i Mali koji skriveni iza svojih tipkovnica i miševa svaku večer pozivaju na revoluciju, a u biti se sami ne usuđuju niti provaliti onog lupeža Martina, predsjednika kućnog savjeta i obznaniti svijetu njegovu avanturu sa zblajhanom fićfirićkom Đurđicom s drugog kata koja tobože glumi njegovu blagajnicu. Ah da, ne zovu je zaludu Đuke-box.

No dobro, vratimo se mi u ogradu kao prave krotke ovčice. Žao mi je da u svoj onoj gužvi nismo imali vremena više se posvetiti jedni drugima, toliko je toga ostalo neizrečeno, ali s druge strane, to nam može biti motiv za neki slijedeći susret. Koliko god sam očekivao i zapravo znao da će nam to biti večer za pamćenje, opet sam ostao ugodno iznenađen. I drago mi je zbog toga.

Hvala od srca svima, pogotovo onima koji su svu organizaciju preuzeli na sebe i omogućili nam da se tako ugodno osjećamo. Bugi, Skaska, ekipa, svaka čast!



Naposljetku, u nedjelju nas je čekao povratak prema jugu. Ispratile su nas predivne bijele šume Zagreba, u moru blagdanskih ukrasa, priroda se opet pokazala najmaštovitijim umjetnikom.

Poželjeli smo ovoga puta skoknuti do Karlovca i starog grada Dubovca, baš je nekako nepravedno da svakog puta samo prozujimo prema Bosiljevu kao da će Jadransko more presušit dok stignemo do njega.



Mistična tišina starog dvorca začarala nas je na prvi pogled, a kao šlag na tortu jednog savršenog vikenda, iznenada su i potpuno nečujno pored nas prozibale tri prekrasne srne...

Prebrze za objektiv foto-aparata, ali za ispunit srce –taman!