Di je ono vrime kad smo bili mali pa kad bi nas stariji pitali: “A šta bi ti tija postat kad narasteš?” Naravno, malo je bilo onih koji su tad poželili radit u škveru, željezari ili u servisu auspuha, mnogi su maštali kako će jednog dana postat barenko piloti ako već ne astronauti, puno njih je bilo uvjereno da će postat slavni nogometaši, poznate rock-zvijezde, da će se cila balota zemaljska samo oko njih okrećat. Nešto kasnije, odabir životnog zanimanja obično bi uplovija u puno realnije vode pa smo danas tu di već jesmo, a onim visinama o kojima smo maštali ka dica, najviše su se približili zaposleni na televizijskim odašiljačima. Oni zaista rade na izuzetno visokom nivou.

Bilo nama drago ili ne, danas živimo u takvim vrimenima u kojima je malo toga trajno i sigurno pa tako i poslovi kojim se bavimo iz godine u godinu postaju drugačiji, nova saznanja bujaju ka digo kvasac i mi se ni krivi ni dužni moramo snalazit kako znamo i umijemo. Danas smo tu, a sutra ko zna di. I svaki normalni čovik se mora upitat – a šta bi ja to moga radit ako ovo sve ode u prdec!?

Moram priznat da me malo štrecnilo kad sam pročita rezultate jednog američkog istraživanja u kojem se navodi da od deset najtraženijih zanimanja na svitu u dvi i desetoj, ni jedno od njih uopće nije postojalo ne tako davne 2004. godine!?
A kako?
A lipo bome!
Jeste li možda dvi ijade i četvrte znali za Java developere, za organizacijske psihologe, za lobiste i stručnjake za facebook aplikacije? Niste? E pa nisam vam ja kriv!

I šta je još bolje – piše u tom članku da se današnja dica moraju školovat za zanimanja koja još uopće ne postoje!? Asti mande, pa koju će onda školu upisat? Moramo hitno savjetovat ministra prosvjete da organizira nastavu za danas nepostojeća zanimanja. U momentu kad ta zanimanja nastanu, tek ćemo im onda dat ime! Šta ti je mali upisa? A ne znam, niku školu za Zvjezdane staze!

Mislite da je to sve!?
Šipak!
Ima još!

Govore da budući studenti moraju dosegnit takav nivo znanja da mogu uspješno rješavat probleme koji još nisu niti izašli na svitlo dana!? Čoviče, pa uništit će te bidne studente, zamislite samo, oni već sad moraju nać rješenje problema, a niko još nema pojma niti kako će taj problem izgledat, ni di će, ni kad će nastat?

Jedino šta me donekle može utješit je činjenica da su ova istraživanja rađena u Americi, a dok sve to dođe do nas, imam osjećaj da će nova zanimanja nestat još bržim tempom nego šta su nastala.

Zato pamet u glavu. Ako već ne možemo sustić korak koji nam nameće razvijeni svit, ko nam brani mislit unaprid i napravit potez prije svih. Ako već ne možemo svi bit Java developeri zašto svjetskom tržištu ne bi ponudili Magla developere kojih već sad imamo ka u priči.
Ili recimo lobiste!
Kažu da lobisti moraju bit snalažljivi, imat političko obrazovanje i dobre veze.
Poala smišnoga zanimanja!
Ako se mi svih ovih dodina nismo naučili gurat po hodnicama, upadat priko reda, potezat rodijačke veze, gurat kuverte u žepove likarima, profešurima, inspektorima i općenito ljudima od položaja, onda ne znam ko je!

I preporučija bi američkim sveučilištima da ako im već nedostaje problema za njihove studente, evo mi ćemo im poslat desetak primjeraka Homo balkanicusa, po mogućnosti iz svih republika i pokrajina bivše Juge. Oni mogu bez problema za samo tri miseca stvorit toliko novih problema da će njihovi studenti i profesori imat posla za najmanje iduća tri stoljeća!

Zato me uopće nije strah za našu budućnost. Samo me isto živo interesira koji će to Java developer napravi kompjuterski program za uzgojit pravu domaću blitvu, špinjaču, pomidore, kapulice, kumpire i kukumare. Kad to vidim, onda ću mu reć – evala meštre!