Kad prvi snažniji refuli friške bure zašuškaju preko kliških vrata, a temperakura posrne ispod pet stupnjeva, istog se trena proglašava opća opasnost za čitavo područje SD glupanije. Shodno planu evakuacije, građani se nadasve disciplinirano klone svih otvorenih i nezaštićenih prostora te se sklanjaju u za tu svrhu zakonom predviđena skloništa.

Srećom, suvremena skloništa nisu niti izbliza nalik onima od prije dva desetljeća, kad su ljudi morali boraviti u tamnim i vlažnim podrumima i uz lelujava svjetla voštanice igrati domino ili pak slušati povijest bolesti vazdaprisutnih hipohondara. Danas u svim skloništima svira vesela muzika, ugodan glas mezzo-pultistice obavještava sveprisutno građanstvo o prigodnim akcijama i ofenzivama, u veselom žamoru razdragane svjetine neda se primjetiti ni trunčica tjeskobe i potištenosti tako da je sveudilj razvidno da veliki postotak nazočnog pučanstva uopće ne pokazuje ni najmanju želju za izlaskom na svježi zrak.



A zašto uopće izlaziti na vjetrometinu kad u skloništima imamo sve što je potrebno za život? Dovoljno je rastegnuti noge i prošetati sklonišnim hipermarketima, već nakon desetak koraka sigurno ćemo naletjeti na ukusno dizajnirane pultove sa mikro sengviđima i slasticama širokog spektra emulgatora. Osim toga, u skloništima je uvijek ugodno toplo, auto vam je sigurno u garaži, weceji su prostrani i mirišljavi, a vi nemate nikakvu obavezu da ih perete i čistite. Savršenstvo!

No, kako sam još od malih nogu udaren u glavu, onda mi se ko za vraga, nikako ne mili boraviti na mjestima kamo zalazi sav taj normalan svijet, jednostavno ne znam si pomoći, tako da se i ovih grozno studenih prosinačkih dana krajnje neodgovorno izlažem opasnostima da me na nekakvoj pustopoljini napadnu divlje zvijeri.

Tako sam se ove nedjelje, ni sam ne znajući kako, obreo na udaljenom pučinskom otoku Čiovu nadasve drsko pokušavajući otkriti znakove koliko-toliko prisutne civilizacije.
Taj otok je naime nekada bio poznat po izuzetno bogatim nalazištima betona i neobičnim nakupinama asfalta, a pojedini stručnjaci su čak bili skloni povezivati zagonetne, mahom trokatne građevine u južnim uvalama s kipovima na Uskršnjem otoku. Naime, nitko pouzdano nije mogao odgonetnuti njihovu svrhu!
Stručnjake je posebno zaintrigirao međusobni položaj takvih mega-skulptura budući da nekim čudom nisu bile jednoobrazno usmjerene kao na nekim drugim nalazištima tog doba, već su svojom razigranošću fascinirali i ostavili frapiranima čak i najbolje poznavatelje drevnih kultura. Pojedinci su čak iznijeli teorije da se lica takvih megalita ravnaju po zviježđima Malog medvjeda, Djevice, čak i Antaresa, ali pouzdanih dokaza za tako nešto ipak nisu pronašli.

Na onim rijetkim dijelovima otoka koji nisu bili obloženi zaštitnim betonom, hrabri vojnici su bacačima plamena spriječavali nesmiljeni rast okrutnog bilja i svakovrsnog zelenila koje je u pojedinim razdobljima prijetilo da prekrije gotovo devedeset i pet postotaka površine oto(ta)ka!



Ne smijem niti promisliti što se sve moglo dogoditi da su u to doba stanovnici otoka popustili pred razmišljanjima nekih krajnje neodgovornih pojedinaca koji su predlagali sadnju grmolikih oblika lavande, ružmarina, lovora, mirte i planike, a oni ekstremniji među njima gnusno su željeli podvaliti nevinom stanovništvu borove, čemprese, masline, čak i česmine! Na svu sreću, takve su inicijative srezane u korijenu tako da danas ne postoji više ni minimum mogućnosti za povratak takvih zločinačkih razmišljanja.





Sve u svemu, nakon cjelodnevnog pješačenja istočnim dijelom napuštenog otoka bio sam više nego zadovoljan. Zgarišta su besprijekornog izgleda, a ono nešto vegetacije što stidljivo proviruje u pojedinim teško dostupnim dijelovima, bit će najbolje sanirati bacačima betona, posebno prilagođenim zrakoplovima nalik na nekadašnje kanadere.
Naime, ti zrakoplovi su opremljeni tako da u niskom preletu preko betonare mogu u svojim spremnicima pohraniti otprilike šešnajst tona betona koji se unutra miješa li ga miješa i napokon u trenutku bacanja na kritične površine, izuzetno djelotvorno prekriva nezaštićeno tlo. Stručnjaci kažu da tako oplemenjene površine mogu izdržati i po nekoliko stoljeća bez opasnosti da se neko neugledno sjeme ispod njih probije na svjetlo dana. No čens!

Na kraju, kao kuriozitet moram napomenuti da su još su i danas vidljivi lijepo očuvani ostaci negdašnje naseobine zvane Slatine, za koju pretpostavljaju da je opustila nakon erupcije obližnjeg vulkana Marjana.





Od preživjelih stanovnika ugledao sam jedino radoznalog mačka Micka.



Naime, odavno je poznato da mačke imaju devet života tako da me susret s njime nije pretjerano zbunio...

A koliko je života do sada potrošio ovaj dražesni otok, tek ćemo vidjeti, ali ne sumnjam - budućnost je pred njim!