Vuče se prosinac lino i sporo ka cotava maška po pustim kalama, sve ka da neće, ka da ga uopće nije volja dobacit se do Božića i Nove godine, a od puste kiše, južine, vlažine i mokraščine, već mi je mahovina počela rast po licu, rukama, na glavi, zalipila mi se za robu, jaketu, postole, uvlači mi se pod auto, na sic od vespe, prati me po hodnicima, ne mo'š od nje uteć sve i da oćeš.

Ulicama šetaju mahovinasti ljudi, već napola ludi i živčani, a kako i neće kad sunca i svitlosti nisu vidili već vlašku godinu. Imam osjećaj da su ovog prosinca čak i božićni ukrasi na našim ulicama nekako prigušeniji, tamniji, manje primjetni, ne čujem baš nešto da odzvanja ni ono "jingle bells - jingle bells" iz svakog drugog izloga, ali sve u svemu dobro sam, nije loše, hvala na pitanju.



U stvari, ne znam... danas mi je sve nešto zbrčkano, naopako, evo ostalo je otprilike dvadeset i pet-šest sati do sutrašnjeg koncerta (kako kojeg koncerta ihhhhhh nemojte bit smišni... ) pa me za uvertiru taj blesavi Balašević već danima baca od nemila do nedraga, nemilosrdno se igra s mojim sjećanjima, ljubavima, domašajima, promašajima, u trenu me skroz raspekmezi i D-molira, neprestano vrtim stare pisme po drugi, treći, dvadeseti put, čovječe, trese me uzbuđenje kao te davne osamdesete na ekskurziji u Ljubljani, kad sam u Tivolija osvojio trofej - album "Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu."

Hm, tih dana smo upravo mi bili oni "neki novi klinci" a danas, trideset godina kasnije sve izgleda isto, a opet - ništa više isto nije...



A kad smo već kod klinaca nove generacije, baš sam maloprije bija u školi da vidim kako se moj klinjo bori s burama i olujama srednjoškolskog nastavnog programa kad me tamo dočekaše dva iznenađenja. Prvo, doša sam ćipo na vrime ali - nema moje razrednice, nema mojih "roditelja", sve mi nešto čudno, ma pogledaj ti, izgleda sa sam skroz zabuca smjenu!
O šempjo dabili šempjo...

I dok sam se izvrtija livo, izvrtija desno, iznenada stigla dojava od, za sad nepoznatog netko-a – u školi je postavljena bomba!?
Ma daaaaj, samo mi je još bomba tribala!

I ništa, svi smo se uspješno evakuirali, današnje dječje igre očito su poprimile neke nove dimenzije, ali sad me ova bomba odvela skroz u druge vode.

U stvari, htio sam reć da čak i u ovim mračnim danima nije sve tako crno, ovo doba godine idealno je vrime za druženje, prijateljevanje pa i ljubovanje zašto ne?
Topla riječ, stisak ruke, iskren osmijeh, djeluju blagotovorno i terapeutski, čuda mogu napraviti, a naposlijetku ništa ne koštaju.
Najbolje stvari na ovome svijetu su one koje se svojim dijeljenjem - uvećavaju.

I naravno za sam kraj – pozdrav svoj veseloj ekipi iz Gorskog kotara Gripe!