Što je mekše od vode?
Što je tvrđe od kamena?
Ipak, meka voda dubi tvrdi kamen.



Ovu mudru izreku na moju žalost, nisam smislio ja već Ovidije, jedan od najvećih pjesnika staroga Rima koji je doslovce živio u vrijeme kad je Isus hodao po zemlji. Očito je to bilo plodno doba za mudre ljude, jer eto i danas, nakon dvije tisuće godina, osnovni zakoni prirode nisu ništa drugačiji usprkos upornim nastojanjima čovjeka da prirodu ustroji po svojoj mjeri. Kamen i voda, koliko god bili oprečni u svojoj mekoći i tvrdoći, odvajkada žive u skladnoj simbiozi, a na nama je samo da pokušamo razumjeti tu tajnu tako čudesnu i bezvremensku.



Jeste li ikada čuli za Bijelu rijeku?
Sto godina široka je, tisuć ljeta duboka jest!? A ne ne, nije to čuvena Modra rijeka velikog Mehmedalije Maka Dizdara, već ništa manje lijepa Bijela, riječica nevelikog toka koja izvire iz ljutog bukovičkog krša u zaleđu Karina. Premda je nećete vidjeti ucrtanu u zemljopisne karte, a još teže pronaći u arhivima vodovoda i da prostite - kanalizacije, Bijela rijeka je zaista pravo malo čudo, geološki i hidrološki fenomen koji tek čeka zasluženo priznanje.

Na tragu rijetkih i slučajno otkrivenih zapisa o zagonetnoj riječici, krenuli smo ove memljivo-studene nedjelje prema Karinu, iskreno i ne očekujući previše jer bložemoj, zar u Dalmaciji postoji još nešto toliko zanimljivo a da mi za to ne bi već znali!? O oholosti, blažena gluposti! Na svu sreću - postoji!



Zamjetili smo je već s vrha serpentina ceste koja se od Benkovca spušta prema Karinu, još nas je iz daljine zabljesnuo taj tako upečatljivi bijeli trag slapova u kanjonu između krševitih brijegova. Nakon nekoliko kilometara vožnje, preko dvaju mostova, dajemo žmigavac desno i onda još svega par stotinjak metara uskog puteljka koji vodi prema nigdjezemlju nalazimo idealno ugibalište za Plavu pticu. Gojze na noge, ruksak na leđa, mandarine u džepove, kišne kabanice nam srećom neće trebati, pa nekako po planinarskoj logici krećemo uzbrdo usporedo s tokom rijeke. Put nas najprije vodi do jednog tužnog napuštenog sela, sklopa od tridesetak razrušenih kućica građenih od benkovačkog kamena. O ratu sam i previše pričao u prethodnom postu pa sada više neću.





Osluškujući žubor vode i huk brzaka Bijele, pokušavamo pronaći najpovoljniju stazu što i nije baš lak zadatak jer ne nalazimo nikakvih oznaka, a kamo li markacija pa trasiramo neki novi, samo nama poznati put.





Nakon dvadesetak minuta laganog uspona silazimo u kanjon i dolazimo pred slap u obliku Ipsilona i još nekoliko manjih u neposrednoj blizini nizvodno. Uz zaglušujuću buku slapova rijeke koja izvire niotkuda ne možemo se čudom načuditi odakle dolazi sva ta silna voda. Bijela rijeka je svoje ime dobila po specifičnoj boji njezinih brzaka koji u okruženju sivog kamena izgledaju baš blistavo bijeli, a šampanjska pjena koja frca u visine kao da nas želi zasramiti i reći - a šta je ekipa, mislili ste da sve ka ono znate, ha! Nekoliko slapova u blizini Ipsilona zajedno su visoki sigurno preko trideset metara, a za doći do gornjih kaskada bilo nam je potrebno još malo planinarenja.





Tu smo naišli na još jedan veliki slap uz kojeg se radosno kupa divlja smokva pa smo ga odmah nazvali Smokvinim slapom. I on je visok brat-bratu petnaest metara i grmi i ječi kao da je progutao stotinu bubnjara, čak i ponekog virtuoza na činelama. Dodatna atrakcija Bijele rijeke je u njezinom izvoru koji se nalazi unutar špilje u koju se može ući za nižeg vodostaja. Tu smo fazu ipak ostavili za neki drugi put i ponovni posjet jer je zaista malo reći kako smo ostali oduševljeni svim viđenim. Obožavam ovakva slučajna otkrića i mada sam svjestan da su mnogi zaljubljenici u prirodu već bili ovdje i na neki način sačuvali tajnu Bijele rijeke, poštujem njezinu intimu pa vam ovoga puta samo glasno šapćem - ljudi pssssst, ovo je senzacionalno pssst...







Pri povratku smo odlučili upoznati još jednu rijeku koja utiče u Karinsko more neuglednog statusa, ali dražesnog naziva - Karišnica.



Došavši najprije na njeno ušće blizu kojeg se nalazi franjevački samostan napravili smo đir poučnom stazom dugom dva i po kilometra sve do njezinog izvora. Mada je na nekim dijelovima poučne staze najmarkantnija po(r)uka da se ne smije šetuckati obližnjim šumom zbog opasnosti od mina, više su nas zanimali ostaci nekadašnjih mlinica i sam tok zelene rijeke, koja ne obiluje slapovima kao njezina bijela susjeda, ali izvire na isti način - iz špilje!



Taj moćan huk vode koja pršti iz zemljine utrobe u isti mah izaziva i fascinaciju i strahopoštovanje, pogotovo kad shvatiš kako ispod mora nepreglednog krša Dalmacije buja takva snaga.

Na kraju dana kratkog, ali slatkog pospremili smo pregršt dojmova u svoju košaricu uspomena, pomalo iznenađeni činjenicom kako danas na našim stazama uz dvije živopisne riječice nismo susreli niti jedne žive duše!?



Voda u kamenu uvijek pronađe svoj put...