Prošle godine sam kupija neke McKinley gojze-patike, svidile su mi se onako na prvi pogled pa sam ih uzeja bez puno razmišljanja. Ionako mi za toplije dane triba neka laganija planinarska obuća jerbo čim sunce malo zapeče po ovome ludome dalmatinskome kršu, noge u zimskim gojzama prokuvaju ka u ekspres loncu. A ove patikice udobne, lagane, "vibram" đon, boja mi se slaže sa ruksakom, sve pet...

Međutim, već nakon pet-šest nošenja, neki gumeni dijelovi se počeli odlipivat, jezik zinija, đon zavapija ajuuuuto, svaka špigeta svoju politiku počela vodit, sve u svemu, te prilično skupe McKinley patike (made in China ofkors) nisu više bile ni za šta. Pokušava sam ja to zalipit onako stručno, jedan put, drugi put, ali šipak, ništa to ne bi valjalo.

Već sam ih tija bacit u škovace kad mi palo na pamet da ih odnesen u Parčine pa ako nešto može napravit, dobro, ako ne može, kupit ću nove.

Da se razumimo, kod nas u Trogiru, Parčina je sinonim za postolara, on je nešto ka naš Bata, i zato nikad ne govorimo "tribam ovo odnit postolaru" nego "tribam odnit Parčini". Može u gradu bit sto postolari, ali jedino je Parčina zakon, njegova radnja koja se nalazi u vrh glave, desetak koraka od Radovanovog portala, danas je prava turistička atrakcija jer je fureštima turbo zanimljivo kako se i danas može uspjesno napravit posal na strojevima koji su stari 90-100 godina. Glavni kapo o' postolarske radnje danas je Tonči Parčina, mladi čovik koji čuva obiteljsku tradiciju evo već treću generaciju, a njegov brat Duje, iša je sa mnom i Čiovkom u razred i bija je izvrstan nogometaš.

Već sam pomislija kako će me Tonči ištrapacat kad vidi šta sam mu to donija na popravak, ali on je mirno, stentano, znalački izvižita patike sa svih strana i reka: Ne mogu ništa prije sutra!
- Sutra!? Ma nema problema...

Inšoma, doša ja sutra u isto vrime, dobar dan dobar dan, jeste li uspili štakod napravit, a evo jesam, Tonči izvadija patike iz one žute Kerumove kesice, a ja ih sve gledam, mirim i ništa mi nije jasno.

Ma čekaj, jesu li ovo one moje patike? Da se čovik nije zabunija? Izgledaju skroz drukčije. Paru deset puta bolje nego kad su bile nove!?
Ali nema greške, moje su, stvarno, to su one moje, one koje su još jučer bile totalna šteta.

-Koliko sam dužan?
-20 kuna.
-20 kuna!?
-E, je li vam to puno?
- Maaaa šta puno, je li to za svaku postolu po 20 kuna ili sveukupno?
-Sveukupno.

I posli se mislim, ma pogledaj kako sam za samo 20 kuna dobija nove patike, evo gazim u njima ovih dana leva-leva, sve su testove uspješno prošle, priko stina i nizina, priko lokve i brokve, ništa se više ne odlipije, sve ka cvajncik, kažem vam, ma bolje su nego kad su bile nove!

I šta sam uopće tija reć?
Ma u stvari, ništa epohalno, ali vridilo bi se zamislit koliko smo se s poplavom raznih Bezvezzeta i masovnom kupovinom uzmi-pa-baci robe, dali zavest i opit sjajnim blještavilom izloga šljokičastih dućana, naivno misleći da kupujemo ne znam kakve proizvode poznatih svjetskih markica.

S druge strane, jesmo li previše lako zaboravili naše meštre, postolare, krojače, brijače, urare, ljude iz "tihog obrta", ljude koji su uvik bili duša svakog grada, ljude koji su naoko neprimjetni, a njihovu vrijednost spoznamo najčešće tek onda kad jednog tužnog dana na vratima njihovih radnjica osvane natpis "ZATVORENO..."