Dok u tišini mirnog svibanjskog jutra obojenog otočnim sfumatom i mirisom južine u zraku koračam od Svirča prema Vrisniku, gotovo da ispod svojih nogu osjećam stope hodočasnika koji u tihoj procesiji "Za Križem" već pet stoljeća kroče ovim istim stazama, jednom godišnje, u noći u kojoj se Veliki četvrtak stapa s Velikim petkom.





S ponešto drugačijim molitvama u svojoj glavi, ali u konačnici, gotovo istim nadama i stremljenjima, uživam u ugođaju savršene tišine koju prekida jedino zvuk crkvenih zvona. Obožavam ovakva jutra u kojima nikuda ne žurim, a opet sve stižem, jutra u kojima ništa ne moram, a opet sve mogu.



Pred mojim očima pružila se vinorodna dolina sve tamo od Svetoga Nikole, najvišeg vrha otoka Hvara prema uvalama u kojima su se smjestile Jelsa i Vrboska, a seoca u unutrašnjosti kao da se nadmeću koje je ljepše, koje je skladnije i pitomije.

Omamljen otočkim bluesom koji me svakog puta zamanta onako tiho, podmuklo, sve kao da neće, ali se tako znalački uvuče u krvotok poput opake visinske bolesti, prepuštam se slatkom osjećaju da su na otoku boje uvijek izraženije, zvukovi bogatiji, a mirisi opojniji.







Dalmacija kakva će nekad biti...







Zazelenila se loza, nabujale lavande i ružmarini, a kadulja zasjala u punom cvatu.





No, kako bi i sam veliki Mišo-Mate govorio, bolje je da se trgnem, dok je vrijeme, dok se može i pokušam objasniti zašto sam tu, kako sam se uopće našao u ovom čarobnom mnogokutu omeđenom sunčanim obalama i rajskim vinogradima.



Pola sata dobrovoljne samoće sasvim je dovoljno da se osvježenih misli i kao nov vratim u najljepši mogući planinarski dom na tajnoj lokaciji gdje me čekaju moje vesele žene mosorske. Da se u tom društvu ne bih osjećao spolno uznemiren, čast muškog roda brani i dični vitez Ivan od Krapnja. Ništa nova, ništa nova, a meni ka ono krivo...



U svakom slučaju, nismo se prepuštali slatkoj neradici, već smo dva dana junački đipali otočkim prostranstvima, malo uz more više uz gore, sve u svemu, brojači kilometraže u našim gojzama okrenuli su zasigurno tridesetak novih kilometara asfalta, makadama i ostalih nerazvrstanih staza i puteljaka.

U stvari, mi to uopće ne radimo zbog toga što obožavamo hodanje već samo da imamo opravdanje za raskošne bonkulovićke večere i gastro egzibicije kojima se častimo nakon napornih planinarenja, mislim ono – bolje da na stolu imamo nešto konkretnije od grižnje savjesti, je li tako!?

A kako uz dobru spizu obično krene i fina kapljica, tako se u istom poklon-paketu uvijek nađe i obilje povoda za čašicu razgovora ugodnih koji znaju potrajati do sitnih sati. Istina, tu se u pravilu nađem u raskoraku s mojim gracijama koje obožavaju male noćne razgovore dok ja za to vrijeme obično pikiram primjeren horizontalan položaj. Žene neke stvari jednostavno bolje znaju...



I tako vrijeme obično proleti kao u trenu, kao čuperak Kairosa, boga sretnog trenutka, koji juri okolo i nikoga ne čeka.
Valja samo biti svjestan sretnih trenutaka...





S prvim refulima juga otišli smo s otoka, ali otok ne odlazi tako lako iz nas.
Sve se teže vraćam u realni svijet...