Kad smo tamo u šestom-sedmom osnovne učili o hranidbenim lancima, nastavnici biologije obično bi nam čitav taj proces zorno prikazali sličicama piramidalnog oblika na kojima su bile prikazane razne vrste životinja pa smo odmah mogli znati tko tu koga jede je'l... Slično, ali opet puno jednostavnije nego kod ljudotinja. Na vrhovima piramida obično se nalazila neka opaka ptica grabljivica i samim svojim položajem jasno bi davala do znanja – ja sam ovdje šef!



I danas na našim tumaranjima i vrludanjima po šumama i gorama naše zemlje ponosne, nerijetko znamo ugledati u visinama iznad planina miran i dostojanstven let neke grabljivice pa iako svakog puta sami sebe uvjeravamo kako smo upravo vidjeli ništa manje nego surog orla, obično se radi o nekom škanjcu, sokolu, jastrebu ili u najboljem slučaju – vjetruši. No bez obzira na veličinu i moć, ptice grabljivice su oduvijek ostavljale snažan dojam na ljude.



Na području naše zemlje, stručnjaci su zabilježili 36 vrsta ptica grabljivica, a od toga ih je 16 uvršteno u kategoriju ugroženosti. Na žalost, do današnjeg dana, čak su tri vrste potpune izumrle, a ista sudbina sprema se i surim orlovima, simbolu naših planina, čija se populacija svela na samo četiri para.

Naravno, sve ove podatke nisam isisao iz malog prsta, opće je poznato da se najbolje uči na temeljima onoga što sami čujemo, vidimo ili doživimo pa smo ove nedjelje odlučili skoknuti do Sokolarskog centra u Dubravi kod Šibenika.





Na istom smo mjestu već bili prije otprilike dvije godine, ali kako smo tada banuli nenajavljeni, nismo sreli vlasnika i osnivača Centra, Emilija Menđušića pa smo se zadovoljili samo usputnim pogledama na ptice u kavezima. Ovoga puta ništa nismo željeli prepustiti slučaju, pa smo glavnu ulogu organizatora prepustili našoj Neli Gustirni. Tu nema greške!

Domaćini su nas srdačno dočekali kao da se već godinama znamo pa smo nakon kavice dobrodošlice krenuli u obilazak. Sokolarski centar ni u kom slučaju nije zoološki vrt ili izložbeni paviljon, osnovan je prvenstveno s namjerom da se pruži zaštita, utočište i mogućnost liječenje i oporavka za sve vrste ptica koje su u današnjim uvjetima gotovo svakodnevno ugrožene djelovanjem, nikog drugog nego samog čovjeka, bilo da stradaju na prometnicama, bilo zbog pretjerane upotrebe pesticida na poljima, neodgovornih lovaca ili nekog sličnog razloga.



Naravno da nema smisla prepričavati sve što smo čuli i vidjeli u Sokolarskom centru, jednostavno, ovdje morate doći i sami se uvjeriti kako sve to izgleda, ali mene se čak i više od sova, jastreba i sokola, dojmilo nešto drugo.

Emilio Menđušić.



Mislim, gledam tog čovjeka otkačenog izgleda, kose piturane u žarko crvenu, kako nam govori i objašnjava mirnim, ali izuzetno zanimljivim tonom i vidiš pri tome koliko ljubavi, brige i pažnje ulaže ne samo prema životinjama nego i svim posjetiteljima.
Vjerojatno je ovaj isti tekst izgovorio već mali milijun puta, ali u niti jednom trenutku ne možeš dobiti osjećaj da govori tek tako, mehanički, već mu je zaista stalo da to o čemu govori dođe do svakog uha.

I mislim se u sebi – ovo je sritan čovik!
On svoj posao ne radi – on svoj posao živi!

Rekli bi naši ljudi – Emilio je infišan!
I neka je infišan, jer bez te infišanosti, bez te strasti i energije s kojom pristupa svom poslu, zagrijanosti koja izlazi iz okvira «normalnoga», zasigurno ne bi bilo ovakvog čuda, a Sokolarski centar je mora se priznati, upravo to – pravo malo čudo.

Sad mi padaju u vodu sve prazne teorije o «resursima» i «ljudskim potencijalima» jer kad se jednom sretneš s elementarnom energijom i ljubavi za ono čime se baviš, onda čitava priča dobije neku sasvim drugu dimenziju.







Zato hvala Emiliju, doktoru i profešuru od sokola i orlova jer sam kroz njegovu priču o životu spoznao nešto više.
Neizmjerno više!