Kažu da će se u skoroj budućnosti ratovi voditi zbog vode. O Bože, samo ne ponovo u rat! Ako se oko vode zarati čovječanstvo sam vrag će uspjeti napraviti novi registar vodobranitelja. Ehhh, tako to obično biva, bilo zbog lijepe Helene, bilo zbog neke međe, zemlje, nafte ili vode, frustrirani mužjaci vazda ratuju oko nečega što je ženskog roda.

Isto tako, neki učeni ljudi kažu da udio vode u ljudskom organizmu iznosi iznad 50, čak i do 70 posto!?
Jedino se kod debelih, pardon, osoba s prekomjernom težinom taj postotak spušta ispod 50. Dakle, lipi moji, pijte što više vode, čak i ako se ne osjećate žednima, cugnite onako usput jednu „malu...“ I tako barem sedam puta dnevno!

Sedam puta je sedam puta ma koliko mi šutjeli o tome.

No, moj današnji post ipak nema pretenzija biti zdravstveno-edukativne naravi pa je stoga bolje da pređemo na konkrevetnu stvar.

Voda kao medij i izvor života pokazala se kao osnovna ideja vodilja još jednog izletića u dubinu kontinenta, a mo'š mislit koliko je dubok taj hrvatski kontinent kad već nakon pola sata „sportskije“ vožnje moraš vadit putovnicu iz džepa. Kad se ovako malo prisjetim svih pustih putopisanija koje su se ugnijezdile u arhivi ovog bloga, često zapazim svoju rečenicu kako se na to i to mjesto, nebitno sad koje, obavezno moramo vratiti. Da, to je zaista interesantno jer koliko god nam se neki predjeli činili već dobro poznatima, svakog puta se otkrije neki novi detalj, novi pogled, neka sjenka koje ranije nije bilo, uglavnom nemojte nikada reći – ah nećemo tamo, tamo smo već bili...

Imotska jezera uvijek su zahvalno odredište za napajanje svih osjetila, a pogotovo za ovako vedrih i bistrih dana kada se priroda budi iz zimskog sna i predstavlja publici novu kolekciju proljeće-ljeto dvije i deseto.

U stvari, želio sam ponovo doći na Crveno jezero samo da konačno uspijem ubaciti taj famozni kamen u njegovo grotlo. Kako kaže vjekovna legenda, onaj tko se uspije kamenom dobaciti u Crveno jezero, ima se pravo smatrati oličenjem pravog muškardina i spreman je za ženidbu.



Eh da, nema tog lole koji će kad već dođe na vidikovac iznad jezera propustiti priliku da pokuša napraviti ono što jedino mogu prave muškarčine, ali valja priznati - tek su rijetki u tome uspjeli.



U žaru najveće borbe s jezerom iznebuha se pojavio neki čovo i iznervirano komentirao naše nemušto katapultiranje.

Đava ćeš se itnit s tim piljkom u jezero, nu na šta sliči, ki brabonjak je, uzmi veći komad stine pa zavrljači vuako ukoso, neš tuako nikad!

I dok sam pun želje i samoprijegora tražio svuda naokolo neki veći komad junačke stine, a ne ove bože mi prosti piljke i brabonjke, moj Savjetnik nestade istom onom tajnovitošću kako se i pojavio.
Već smo se počeli pitati je li kamenobacački Savjetnik bio samo plod naših fantazmagorijskih snatrenja ili stvarna pojava, ali u svakom slučaju, priznajem kako se ni ovoga puta nisam pokazao zrelim za ženidbu.

Dok se za Crveno jezero još uvijek ne može sa potpunom sigurnošću utvrditi koliko je zaista duboko, susjedno Modro jezero zna varirati od apsolutne nule (kad se na njegovom dnu igra nogomet), do dubine od čak stotinu metara.







Za razliku od Crvenog koje je potpuno nepristupačno za obične smrtnike, do obale Modrog jezera vodi atraktivna pješačka staza tako da se za svega desetak minuta hoda lako dođe do, ajmo to tako uvjetno reći – plaže! Međutim položaj te "plaže" nikada nije stalan, a ono što me ovoga puta impresioniralo jest činjenica da je razina vode u jezeru bila najmanje dvadeset metara viša nego kad samo ovdje bio posljednji put. Neobično je vidjeti pješačku stazu kako nestaje u dubinama, a pogotovo drveće koje se svim silama upinje doći malo do daha.





Naravno, problema sa ubacivanjem kamenčića u Modro jezero uopće nije bilo, jedino je malo veći problem prestavljao povratak uzbrdo, no i to je za nas smjerne planinare, odavno već šala mala. Stara utvrda Topana dominira iznad Modrog jezera i grada Imotskoga, a bome i iznad nogometnog stadiona koji se prilično spretno uklopio u svoje prirodno okruženje.





Na trgu Tina Ujevića popili smo zasluženu kavicu, a zatim nastavili s putovanjem, od voda stajačica prema vodama tekućicama. Istina, putem smo još prigodno mahnuli jezerima Galipovcu i Prološkom blatu da bi se nakon toga našli u labirintu seoskih puteljaka, prečica i stranputica koje su na opću radost donijele neizbježan dašak avanture. Neš ti izleta na kojem se niti jednom nisi zagubija, nu!

Kako je dobar dio izletnika u popodnevnim satima zahvatila epidemija akutne debulece, u prilično brzom ritmu smo prošetali obalama riječice Graba, eto, nismo stigli niti nagrabusiti, a već smo došli do slikovitog izvora.



Uvažavajući upitne ambicije i stremljenja naših kolega s posebnim potrebama, smiraj smo pronašli tek u sjeni žalosnih vrba, u ugodnom ambijentu restorančića kojemu se ovog trenutka baš i ne mogu sjetiti imena (barem dok mi ne plate reklamu).



Na kraju ugodnog "vodovodnog" izleta Dalmatinskom zagorom, u krošnji nepoznatog drveta na drugoj strani rijeke, proljetno sunce se sasvim znakovito, pretvorilo u srce.



Ili se to meni samo učinilo?