Nije lako objasniti ljudima koji nisu zaraženi virusom planinarenja, koja nas to opako-rogata stvorenja tjeraju da u prohladno siječansko jutro još polusneni bauljamo prema autobusnom kolodvoru i da se pritom u toploj pekarnici sudaramo s predstavnicima nekog sasvim drugog svijeta kojima još traje "jučer" i čudom li se čude promatrajući nas s priličnom dozom nevjerice...

No, nama zamantanima ništa tu nije čudno, odavno smo prevladali bapske priče i začuđene svatove, jer već unaprijed znamo da nas očekuje još jedan prekrasan dan bez obzira na vremensku prognozu, stanje na burzama i napetu situaciju u kojoj još nije jasno tko li će od čitavog bataljona igrača Hajduka krenuti na pripreme u Španjolsku. Uostalom već smo i prihvatili činjenicu da smo mi i tako granični slučajevi, budući da upravo danas željno iščekujemo izuzetno zanimljivu planinarsku turu koja obuhvaća prolazak kroz čak dvije susjedne i nadasve prijateljske države.
Preciznije rečeno, sve je spremno za pohod na Kamešnicu kojega planiramo započeti s njene sjeveroistočne strane, malo uzbrdo malo nizbrdo prema jugozapadu pa dokle stignemo, nije priša, ae...

Na kratkoj dionici auto-cestom od Dugopolja prema Biskom, zasjale su kroz prozorsko staklo i prve zrake sunca, ali kako se kasnije ispostavilo - to nam je bilo jedino "sunčanje" tijekom današnjeg dana.



Mada su neodgovorni pojedinci poluglasno prosvjedovali i oštro zahtjevali stanku za jutarnju kavu nastojeći pridobiti parlamentarnu većinu čak i u uspavanom stražnjem dijelu autobusa, naši vodiči Sonja, Bruno i Ante, stoički su podnijeli sve nasrtaje kofeinsko kriznih kavopija ili skraćeno KKK-a.

Tako smo bez bilo kakvih stajanki i piš-puš pauza brzo stigli do graničnog prijelaza Kamensko na kojem su nas granični policajci propisno izlegitimirali ili kako bi se to moderno kazalo na novohrvatskom - iskazničarili.
Izgubivši tako mukotrpno stečeni vremenski bonus, nismo se dali obeshrabriti već smo puni volje i elana dvadesetak minuta kasnije došli u Tribić, selo na rubu Livanjskog polja, početnu točku našeg današnjeg uspona.

Iznenadna pojava pedesetak neobično odjevenih ljudi, vrlih Mosoraša, unijela je prilično živosti i graje u sanjivo magličasto nedjeljno jutro potkamešničkog seoceta, stoga nije ni čudno da su naše prve korake prema planini pogledom ispratile brojne znatiželjne oči.
Tu smo upoznali i našeg vodiča-domaćina Crnog, vrsnog poznavatelja ovdašnjih planinarskih puteva, a Crni nam stiže, zamislite, iz Bile!

Ovom prilikom smo se uvjerili kako je staza zaista dobro trasirana pogotovo za početnike i planinarske povratnike jer nakon blagog uspona idealnog za zagrijavanje postblagdanskim stresovima izloženim muskulaturnim sustavima, slijedi nešto zahtjevnija uzbrdica na kojoj se veseli žamor u koloni polako ali sigurno stišava na minimum.





Nakon prvih sramežljivih krpica snijega uskoro nailazimo na sve dublje zapuhe pa u tihoj koloni lagano grabimo naprijed, svatko u svojim mislima, dok nam se šumovite sjeverne padine Kamešnice otkrivaju u svoj svojoj raskoši i ljepoti.







Nakon otprilke dva sata uspona, stižemo na poljanu zvanu Kurtegića dolac.





Tko je bio Kurtegić, na žalost nisam uspio doznati, ali pretpostavljujući ovako laički, vjerojatno se radi o nekom dičnom i ponositom junačini, čim je svojim imenom zaslužio ovako krasnu gorsku dolinu. U zimskoj tišini, gotovo u idiličnom okruženju, samuje nedavno izgrađena planinarska kuća. Možda u stvarnom životu svi putevi vode u Rim, ali danas mi se s razlogom učinilo da ta izreka zahtjeva hitan amandman i da ju je potrebno preformulirati u "svi putevi vode u Kurtegića dolac."





Jer, netom smo stigli pred kućicu i počeli dolaziti k sebi, što od zadihanosti, što od očaranosti ljepotom koja nas je okružila, počele su sa svih strana stizati čete planinara, tako da je u trenu nastala prava gužva, a da bi zimski ugođaj bio kompletiran, počele su padati i prve pahuljice snijega. Ispočetka sve kao da neće, nekako sramežljivo, zatim sve jače i gušće da bi već za desetak minuta zavladala prava mini-vijavica. Novonastali uvjeti prilično su pokolebali mnoge koji su namjeravali krenuti na dodatni uspon prema dvadesetak minuta udaljenom vrhu na visini od preko 1600 metara nadmorske visine koji inače slovi kao krasan vidikovac. Za lijepog vremena, dakako.





Usprkos svemu, okupilo nas se desetak zainteresiranih, jer bložemili kakav bi nam to uspon bio bez osvajanja barem jednog vrhunca. I da, već nakon nekoliko minuta, shvatili smo da je naša odluka bila pun pogodak. Jer bez obzira na snijeg koji je i dalje nemilice padao nošen jakim vjetrom, dobro zabundani i zaštićeni vunenim kapama i rukavicama, osjećali smo se sasvim ugodno i u začuđujuće dobrom ritmu ubrzo izbili i na sam vršni greben.



Sa zapadne strane koja "gleda" na naš dolac, prijeteći se ruše strme litice u dubinu ali se i u takvim uvjetima uvijek pronađe neki sigurniji put tako da smo lako pronašli koplje koje označava sam vrh.









Ovoga puta na žalost, nismo mogli uživati u lijepim pogledima sa ovog vidikovca, ali sve u svemu, baš smo se dobro zagrijali i naposljetku, prošli smo puno bolje od ostatka ekipe koji je u prilično promrznutom stanju željno očekivao naš povratak u "bazni logor."





Sada opet svi zajedno spremno nastavljamo našu snježnu avanturu jer su sve naše nade usmjerene prema tri sata udaljenom selu na hrvatskoj strani granice, dražesnog i nadasve poetičnog naziva - Gljev!
Živo me zanima postoji li neka pjesma ili pak poema o Gljevu koja može razgljeviti i one koji je pjevaju i one koji slušaju, ali ono što pouzdano znam, to je činjenica da se upravo u Gljevu odvajkada rade kvalitetni opanci!
Pa kom opanci, kom obojci...



E sad, nisam baš siguran kako su naši stari nekada davno koračali ovim kamešničkim stazama u obojcima i opancima, ali ni danas zasigurno nije lako čak i u modernim gojzama sa "vibram" đonovima.



Nakon nešto manje od tri sata hoda, konačno smo ugledali i toliko željena svjetla Gljeva i sa zadovoljstvom zaključili još jednu priču iz planine, priču koja se prvog dana ispisuje ponajviše bolom u nogama i mišićima, ali već s kojim šumećim aspirinom plus "Ce", umor prolazi, a zapisi ostaju u nezaboravnim uspomenama i slikama koje ne blijede.