Lomilo me ovo jugo danima, štrapacalo i bacalo u najudaljenije granične vrijednosti Bernulijeve jednadžbe, mantalo i tuklo podmuklo pravo u templa ka pikamerom u betonski zid, ali evo falablogu uvik je dobro kad se dobro svrši, pa taman to bilo uz pomoć aspirina, dobrog društva, pa i još nekih stimulativnih sredstava kojima se trenutno ne mogu baš sitit pravoga imena a nema sad ni veze jer čisto sumnjam da se nalaze na listi lijekova koje odobrava HZZO.





Ali, da ne bi bilo zabune – ja volim jugo! Eto, priznajem da volim, unatoč svemu, pa čak i (ne)realnoj opasnosti da me se proglasi jugonostalgičarem i to baš na ovi današnji dan. Jooo, kad se samo sitim koliko smo to puta u školi ponavljali: “Dvadeset i devetog studenoga ijadu devetstočetrdeset I treće, na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu udareni su temelji nove socijalističke, federativne i tako dalje - Jugoslavije!”.

I šta je najsmišnije – uvik se spominjalo to famozno “udaranje u temelje”, tako da sam još ka mali prvašić dobija nekakvu predodžbu da su svi vijećnici AVNOJ-a imali mace, toljage i velike čekiće u rukama i kako su danonoćno tukli u temelje tamo nike zgradurine u bosanskome Jajcu. Čak ni ono “federativna” mi u ti vrime baš nije bilo skroz jasno, jer mi je to puno puta zvučalo ka “pederativna” a ti federi i pederi su i tako bili pojmovi s kojima tada nisam bija baš na čisto. Neki zlobnici koji su tvrdili kako sve, ama baš sve šta je stvoreno u Jajcu kad-tad ide u ku.a. , pedesetak godina kasnije slavodobitno su dobili potvrdu svoje teorije, ali sve u svemu, to i tako nije tema moje današnje priče.

Di smo ono stali?
A-ha, stali smo kod izjave da baš volim jugo…
Ka vitar, naravno…
Lipa je i bura kad pročisti nebo, lip je maeštral kad oladi sparni litnji dan, ma nemam čak ništa protiv ni one ludaste tramuntane koja u tren sve zabuca, ispromiša, zakokulja, pari ti se da će donit velike revolucionarne promjene a ona na kraju ode ća ka lupež bez pozdrava a da ništa na nebu prominila nije. A di su još lebići, garbini, levanti, pulenti…

A ko zna, možda mi je jugo drago baš zato jer je to pravi “morski” vitar koji se zavalja sa onim svojim dubokim i moćnim hukom donoseći ga sa tamo nekih dalekih obala pa imam osjećaj ka da nam s tim zvukom oće dat do znanja da ni ovi naš Jadran nije tek zatvorena vala Mediterana nego pravo veliko more dostojno naklona, poštovanja i rišpeta…





A valja koji put i usrid takve olujne noći, dok okolo sve trese i huči od snage valova, spustit se do porta, provjerit kako brod stoji, jesu li svi konopi dobro vezani, da nije koji slučajno popustija, rašfila se ili nedajblože puka…
I posli, kad se vratiš doma, lipo se ušuškaš u postelju, zagrliš najdraže žensko tilo i privučeš ga bliže sebi, pokriješ se lancunom priko glave i slušaš kišu kako vanka pada…