Život u banana republici svakim danom postaje sve veseliji i komičniji, ponajviše zbog toga što na najatraktivnijim pozicijama uživatelja povlastica državnog proračuna imamo redom sve same komedijaše... Usrdno se upinjujući da pokažu i nevješto dokažu svekolikoj javnosti kako im je važna svaka kuna, čuna i bluna u novčanom opticaju, dolaze do određenih zaključaka koji se najblaže rečeno mogu nazivati – nebulozama.

Tako je El presidente Fleischmann izazvao čitavu buru negodovanja koja je i ovoga puta zatvorila Jurin most za sve skupine vozila, i to - čak ne bi rekao zbog same ideje, koliko zbog načina prezentacije.
Možda bi predsjedniku dobro došao jedan ubrzani tečaj iz Power Pointa, kao i usvajanje osnova etike, logike i retorike jer se ne mogu oteti dojmu kako su ovakve izjave u biti kontraproduktivne. Naime, vrlo je izvjesno da ovakvo sviranje gnjurca kod širokih narodnih masa izaziva lupetanje srca, lavinu kamenaca u žuči a vrlo moguće i hladno znojenje u predjelu lumbalnih mišića. Sve će ove nuspojave samo dodatno opteretiti zdravstveni sustav koji ionako već grca u dugovima i gubicima a kamo nas sve to u konačnici može odvesti, ne zna ni sam dragi i svemoći Bog...

Što se mene osobno tiče, moram ipak izraziti zahvalnost el Presidenteu, ponajviše zbog toga što mi je dao do znanja kako imam upravo fantastično pravo za koje uzgred budi rečeno uopće nisam ni znao, da kao razvojačeni hrvatski branitelj mogu priuštiti vatromet na svom sprovodu a ono što je još najbolje u toj priči - sve na račun poreskih obveznika.
No krasno!

N'da, beskrajno oduševljen do besvijesti ovim otkrićem, hodam ovih dana lagašno kao perce okolo naokolo ispunjena srca i ozarena lica, znajući kako će mi na posljednji ispraćaj doći osmorica nepoznatih likova u uniformama koji će samo meni u čast, ispaliti nekoliko prigodnih plotuna iz rashodovanih PAP-ovki kalibra 7.62 mm...

Pa eto, dok sam još relativno zdravog razuma možda je upravo sada idealna prilika da objavim i svečano izjavim (pod punom svješću i savješću naravno op.p), kako ni u ludilu ne želim da mi itko puca na sprovodu. Ne želim ni puške ni topove ni haubice a kamo li bombe, rašpe i livorvere.



Iako sam u uniformama različitih armada proveo gotovo šest godina svoga života, ta ubitačna vojna terminologija, besmisleni rituali i pravila, kao i mentalni sklop kvadratastih glava pod kacigama raznih boja, nikad nisu ni približno bili dio moga viđenja svijeta.

Unatoč svemu, ne mogu poreći činjenicu kako različiti običaji i rituali uniformiranih kreatura mnogim ljudima izgledaju zanimljivo i fascinantno pa se kao takvi uključuju čak i u turističku ponudu.
Postoji jedna stvar koja mi je oduvijek bila savršeno - budalasto smiješna, a izvodi se još i dan-danas na trgovima po metropolama diljem svijeta, uglavnom ispred mnogih predsjedničkih, kraljevskih ili pak diktatorskih palača.
Naravno, radi se o famoznoj «smjeni straže»



Pri tom naravno ne mislim na smjenu straže običnih vojnika - prašinara ispred nekakvih opskurnih skladišta u kojima je smješteno oružje različitih kalibara, barique bačve baruta i zalihe DRNČ-a, već na one groteskne pompozne likove okićenima crknutom peradi na kacigama, zlatnim resicama na ramenima, mačevima, sabljama, stragušama i bijelim rukavicama.

Oni sretnici koji su svoju stražu uspješno odradili do kraja u pravilu su ukočeni i udrvenjeni ko uvaženi veleposranik Ljubomir Čučić na zahodskoj školjci, a ekipa koje tek mora zauzeti svoje položaje na braniku Domovine, odlučno, otmjeno i svečano stupa na mjesto događaja i to samo na prvi pogled nekontroliranim trzajima i nearttikuliranim bacakanjima ekstremiteta sve do nebeskih visina.
Takve događaje u pravilu prate velike skupine zadivljenih stranih turista koji naoružani do zuba fotoaparatima i kamerama žele ovjekovječiti nadasve jedinstven i neponovljiv doživljaj.
Barem do slijedeće smjene straže...

Stoga smatram kako bi bilo uputno da i mi u Hrvatskoj što prije krenemo u svekoliku obuku pripadnika elitnih sprovodnih postrojbi kako bi svoje potencijale mogli iskazati i realizirati na mnogo prikladnijim mjestima, upravo u ovakvim vještinama glede i unatoč smjene straže.

Zašto ne bismo primjerice mogli osmisliti novi hrvatski brand pa u svakom županijskom središtu izvoditi različite varijacije na temu smjene straže a sve bi to naravno privlačilo brojne regimente domaćih i stranih gostiju čak i izvan udarnih špica glavne turističke sezone!?