Živjeti život u našim svakodnevnim pojedinačnim mikrosvemirima ili mikronemirima pak, zadovoljavati i razvijati svoje želje, potrebe, misli i osjećaje, dijeliti ih s drugima, nekad sličnim a češće različitim mikrosvijetovima, izazov je, putovanje i avantura bez premca...

Kako je svatko od nas otok za sebe, a istovremeno nitko nije otok, na neki način smo prisiljeni svakodnevno plesati na tankoj žici i pronaći onu spasonosnu letvicu koja će nam davati ravnotežu kao sposobnost kako bi uvijek bili spremni odvagati koliko je bitno čuvati ono svoje jedinstveno i individualno, a opet s druge strane pronaći najbolji način kako uklopiti svoju individualnost u nekakav oblik zajednice.

Pri tome, naravno volimo razmišljati na način kako smo upravo mi sami u takvom rasporedu snaga najvrijedniji, najvažniji i kako se upravo od nas očekuje neka posebna uloga u čitavoj toj priči.

Eh da, ne bi bilo dobro da sad odlutam u neke duboke kontemplacije na zadanu temu, namjera današnjega posta je sasvim različita, u principu vrlo jednostavna a ono što želim reći i pokazati moglo bi se ukratko opisati pitanjem kojeg gotovo svakodnevno postavljamo a pojednostavljeno glasi - «pa kakvi smo to mi ljudi?»

Noćna (a sve više i dnevna) mora nas vozača motornih prometala, između mnogih ostalih novoustanovljenih mora, svakako je i pronalaženje spasonosnog mjesta za parkiranje.
Kako troškovi parkinga nisu uključeni u našu mjesečnu «sindikalnu košaricu», tako ih u pravilu nastojimo izbjegavati koliko god je više moguće. Pa tako svatko od nas ima neke svoje posebne uličice i stranputice, vlastite «male tajne velikih majstora parkiranja» koje nam više ili manje pomažu u kretanju i snalaženju među našim betonskim džunglama.

I sada dolazimo do «sukoba interesa»!
Mnogo je pretendenata na tron «njegovog veličanstva parking mjesta».
Sistem je uglavnom poznat – «ko prije divojci, njegova...»

Neki od nas, probleme s parking prostorom, posljednjih su godina počeli rješavati na veoma osebujne načine. Eto, u jednom malom gradu na obali Jadranskog mora, stanari nekoliko stambenih zgrada koje se nalaze vrlo blizu centra grada, iznervirani sve čećim neovlaštenim upadima raznoraznih «stranaca», odlučili su dio javne površine rezervirati samo za sebe.





Tako su fino među sobom podijelili parking-mjesta, omeđili ih stupićima, žicama i lancima, praktički proglasili suverenost na navedenom teritoriju. Da se razumijemo, ne radi se ovdje o novim zgradama koje «po pozitivnim propisima» moraju osigurati parking mjesta u privatnom vlasništvu, ovdje se jednostavno riječ o korištenju javne površine na koju svatko ima pravo pristupa, ali eto, stanari koji žive u obližnjim zgradama očito smatraju kako imaju veće pravo nego neki tamo «bezveznjaci».

U principu, shvaćam te ljude, to je s jedne strane razumljivo, ali opet se pitam – tko im je dao za pravo?
Nitko!
To jednostavno tako prođe neopaženo, onako «u tiho» a politika nezamjeranja i međusobne tolerancije među «ugroženim stanarima» rezultira s takvim divljim i uzurpiranim parking-prostorima...

No...meni je svoj ovoj priči, u oči upalo nešto sasvim drugo....
Naime, između ovih uredno ograđenih i omeđenih privatiziranih parking mjesta nalazi se nešto što bi se u idealnom slučaju moglo definirati kao «zelena površina».



Dakle, to je isti prostor, opet se razumijemo – javni prostor koji je dostupan svima...
Ove zelene površine, danas su miljama daleko od bilo kakvog zelenila, to je sasušena travurina, zapuštena površina koja nikome ne služi na čast.
Ali, što je posebno zanimljivo u ovoj priči!
Dakle, prostor za parking ćemo onako «u fino» privatizirati a održavanje zelenih površina na istom mjestu, e to nas već ne zanima – to nije naš posal!
Ma vidi vidi koja lipa filozofija!

I sad se pitam - kako to da se nitko od tih stanara koji su tako fino i spretno prisvojili dio javne površine za svoje potrebe nije osjetio pozvanim pa da i tu «zelenu» površinu «privatiziraju» na način da posiju travu, posade koji grm ružmarina, lavande, lovora, bilo čega, samo da to na nešto sliči...
Ali ne!
To nije naše!
Pa nisam lud da sam tu nešto kopam, sadim, zalijevam je li tako, kakve veze imam ja s time, pa to je zadatak komunalaca, zar nije tako...

A-ha!
Dakle, kao i u svemu, uzet ćemo ono što nama odgovara, a ono drugo ćemo izbjegavati na sve moguće načine.
Građani navodno imaju prava i obaveze.
Pravo, e to je ono pravo!
Obaveze!?
Hm....možemo li to malo...onako..nekako...znaš...

Možda ovaj primjer nije reprezentativan ali je indikativan i čini mi se da izvrsno pokazuje mentalitet «naših ljudi». Zašto je to tako, kako ga mjenjati i uopće – je li ga moguće mjenjati!?
To su već teme za neke mudrije glave od moje...

A ovim mojim sugrađanima samo jedna poruka – dajte, pokosite konačno ovu travurinu, posadite malo cvića, uredite to – osjećat ćete se bolje, virujte mi...