Dok sam po podnevnom fatamorganičnom zvizdanu grozničavo pokušavao pronaći najhladovitiji mogući prečac između užarenog škverskog navoza broj jedan i oronule soc-realistične zgrade u kojoj se nalazi moj ured, iznebuha začuh iza svojih leđa dobro poznat glas...

Ko je šta je - Žak Mek viče: «Ček ček ček ček!»

- Šta je bilo Žak Mek!?
- Slušaj - otpuhne iz dubine duše vrsni bravar, pače virtuoz na pantografu Mek - u četvrtak...pffff, ček ček, pffff...kup Škvera u malom balunu!
- E..i?
- Prijavili smo ekipu!
- Ko je prijavija?
- Mi bome, Veterani...
- A webate, ko će igrat?
- Kako ko – ti ćeš igrat!
- Ma di ću ja igrat, nisam dvi godine zaigra na balun...a nisam se njanci zatrča, ko zna otkad već...
- Ma ajde, šta ima veze, nisi zaboravija igrat balun. Idemo posli utakmice na domjenak!

E domjenak, tu me uvatija...
I kako sad odbit Žak Meka i cilu ekipu Udruge Veterana Domovinslog Rata?
Ne moš nikako, di bi mi bila svijest!?
A još sam tamo, čini mi se čak i nekakav dopredsjednik...



To je bilo prije dva-tri dana i od trenutka kad sam podlegnuo pritiscima, čvrsto sam odlučio napraviti mini-pripreme za današnji ljuti boj. Da, imao sam najbolje namjere, ali nekim čudom – moji su se svijetli planovi izjalovili i nestali u vremenu i prostoru pa tako današnju utakmicu dočekujem s nula istrčanih kilometara, zebnjom u srcu i općim stanjem u ..*rcu...

Ako me večeras s terena ne iznesu kola hitne pomoći – to će biti jedan od najvećih uspjeha moje malonogometne karijere.
Hm...a kad se sitim, nekad čak i nisam bija loš!
Čak sam jedne godine bija prvi i najbolji strijelac Druge trogirske lige malog baluna!
Ček ček...ili sam ono bija drugi najbolji strijelac Prve lige!?
N'ti jarca, već sam zaboravija, ali sigurno je bilo nešto od toga.
Znam da je bila nekakva kombinacija jedan-dva!
Jen-dva, jen-dva, sad na scenu stupam ja, jen-dva, jen-dva...

U svakom slučaju, bija sam rasni napadač.
Kralj propuštenih stopostotnih prilika!
Da, ali zato sam ima fascinantni broj iskorištenih skoro-pa-ništa-postotnih prilika!

To je bila moja taktika.
Taktika uspavljivanja.
Protivnička obrana bi taman pomislila kako nemam blagog pojma o balunu.
Pa bi me ostavili slabo pokrivenog.
A onda bi ja...cap!
Ko udar kobre, zum zum, eto ti ga na!

Uvik bi nešto zabija!
Koji put jedan, koji put dva puta, a nemali broj puta i tri pogotka!
Jednom sam zabija čak šest komada u toku jednog meča!

Ej hej hej heeeeeej, šta sam se razmava nešto danas...
Lako mi je sad ovde prosipat priče!
Ali sad ozbiljno, večeras me očekuje pravi meč.
Psihički se pripremam.
Intenzivno!
Iako ne znam čak ni protiv koga igramo.

Uh, možda protiv zavarivača?
Ili brodomontera, ti su gadni...
O blože, samo ne protiv antikorozivne zaštite, oni mogu trčat ko blesavi...



U stvari...sad kad malo bolje promislim, zaista je čudno kako sam se i zašto, od uvjerenog sportaša pretvorija u totalno pasiviziranog ljenjivca iz podreda krezubica povezanih uskim rodbinskim vezama s mravojedima i pasancima...

Nisam ja kriv!
A ne ne, to nikako!
Nije ni kriv moj hedonistički način života.
Niti moje škrabuckanje po blogu.

Jednostavno...moje tijelo je u procesu preobražaja, metamorfoze...
Isto ka oni Kafkin Gregor Samsa.
Samo šta se neću ja pretvorit u kukca.
Kukac, bljak!
Upravo suprotno!
Jerbo...
Negdašnje pločice u trbušnnom zidu pretvorile su se u okolopojasni zaštitni omotač...
Kosa mi strelovitom brzinom napušta tjeme tako da mi glava postupno dobija hidrodinamičan oblik!
Umjesto plivanja, omiljena zabava mi postaje brčkanje u plićaku...
Nema sumnje – pretvaram se u Sredozemnog Medvjeda!!!

Monachus monachus, Adriana...
Ko je ono reka da je ta vrsta izumrla u Jadranu!?
Šipak izumrla!

A zašto ja tukac jedan dabilitukac obilazim pučinske škoje s digitalcem u ruci ne bi li slučajno uslika negdi «morskoga covika». Ajmeeee, šta bi to bilo lipo!
I sad mi ovo ispada ka najbolja moguća taktika.
Preobrazit ću se u sredozemnog medvjeda, kupat se blizu neke podmorske špilje, glasat se sa tulj-tulj-tulj ili tako nešto slično i vabit ću ženke....
Tulj-tulj-tulj...

I onda kad se konačno pojavi ženka Sredozemne medvjedice,već spomenuta Adriana, samo ću izvatit svoj aparatić i cap – moja si!
Prodat ću slike Najšional Điografiku, Meridijanima ili Drvu Znanja...

Ma pogledaj di sam danas završija, od maloga baluna do Drva Znanja...
Ma ke proces, ke preobražaj...
Ništa, morat ću večeras, na igralištu hotelskog kompleksa «Medena» izvuć stodeset posto svojih snaga i mogućnosti, ne mogu obećati pobjedu, ali da ću se borirt junački – u to možete biti potpuno sigurni!

Ukoliko ne daj Blože, na Brodu u boci više ne bude novih postova, znači da su stvari krenule nekim neželjenim stranputicama, ali imam ja utakmica u nogama...bit će to dobro!
Naprid naši!
Ma ček ček, moram igrat a ne navijat...
Aj živili!!!