Dogode mi se prečesto tako neki blesavi dani u kojima mnoge stvari krenu naopako, gotovo sve šta dotaknem katapultira se u bespuća povjesne neozbiljnosti i ništa, baš ništa mi ne polazi za rukom, ni za nogom, niti za vijugastim ćelijama cerebralnog labirinta. I naravno, kao uzrok i posljedica istovremeno, zahvati me vrtlog tmurnih misli i turbulentnih osjećaja, pa mazohistički i kvazimelanholički perverzno uživam u vlastitom koktelu samosažaljenja, neshvaćenosti, zdvajanja i prenemaganja...

I tako...navučem na sebe odoru, štit i koplje a preko očiju i lica masku viteza tužnog lika, pa opet nalazim onog drugog sebe kako jurišam na imaginarne vjetrenjače na čijim je krilima velikim slovima ispisano dobro i zlo, pravda i nepravda...

Postajem kivan, bjesan i ljut na ovaj svoj "pijani brod" i počnem doživljavati taj blog kao stranca, kao neprijatelja, kao izdajicu...
Ma tko si ti, obični blože jedan, da ti se povjeravam, da ti otkrivam sve svoje tajne, tko si ti...
Ne želim te više, ne želim više pred svojim očima gledati krunski dokaz svog duhovnog egzibicionizma! I zar itko uopće mari za te tvoje nesuvisle komplicirane rečenice, za nekakve kvaziumjetničke prizore mora, brodova, rijeka i planina...
Koga to zanima?
Da to išta vridi, već bi se uspija prodat...





Odluka je donešena!
Dosta je bilo...
I dok grozničavo po blog-editoru tražim onu spasonosnu ikonicu na kojoj piše "izbriši blog", ali baš ko za vraga sad je nigdi ne nalazim, krajičkom oka spazim rečenicu:

Naposljetku, iz dana u dan i bez nekih velikih pretenzija, ovaj moj "niskoprofi(tabi)lni" kutak virtualnog svemira, naučio me je kako se ljepota, ljubav, prijateljstvo i još mali milijun najboljih stvari u životu u pravilu nalaze jako jako blizu...

Ko je to napisa?
Ja?
Ma nije moguće…



A onda se film malo zavrti unatrag…
Prepoznam neke znakove.
SMS poruku
Iznenadni poziv
Pogled pravo u oči
Osmijeh
Dodir...
I mnoge stvari postaju jasnije!



Sinoć mi se dogodilo nešto lipo
Puno lipo...
Neočekivano lipo
Ne, nije ništa spektakularno
Nije ni “to”
Ni “ono”
Tek nekoliko sitnica koje su me “vratile”…
O tome ću neki drugi put…
A možda i neću…



Ane naša, ne daj se!
Danice, sritan ti rođendan!
Svim mojim remorkerima i ljudima-dupinima…hvala!

La vita e bella