Američki film “Samci” (Singles), zasigurno pripada među one čije me reprize na TV-u uopće ne smetaju i koje mogu s guštom odgledati više puta, ne samo zbog toga što se žanrovski može svrstati u moje omiljene “romantične komedije”, već i zbog ugodne, neobavezne atmosfere, koju uz sjajne glumce upotpunjuje glazbena podloga izvrsno dočaravajući atmosferu devedesetih godina prošlog stoljeća u američkoj grunge-prijestolnici, “kišnom” gradu Seattlu. U biti, priča je dosta jednostavna i nimalo pretenciozna – film prati šestero mladih ljudi na pragu “ozbiljnog” života koji stanuju u istoj zgradi i čije se priče i svakodnevne životne situacije isprepliću i nadopunjuju.



No, danas mi nije namjera baviti se filmskim recenzijama, ali dobro se sjećam lika kojeg je glumio Campbell Scott, mladog ambicioznog stručnjaka koji je radio u nekakvom urbanističkom birou i sjajno razradio ideju uvođenja vlakova u gradski promet koji bi u tom slučaju omogućili bolji protok i značajno smanjili gužve u centru grada. Sve je to bilo divno i krasno zamišljeno, ali gotovo svi prijatelji kojima je on izložio svoju ideju imali su isti spreman odgovor:

- Zašto bi odlazio na posao vlakom?
- Bilo bi brže, jeftinije i jednostavnije. I naravno - ne trebao voziti auto…
- Ali ja volim svoj auto!

Da, imam osjećaj kako definitivno postoji neka tajna veza, možebitno i sirove strasti, čak žešće od onih nogometnih, u tom famoznom odnosu između ljudi, to jest vozača i automobila. Ljudi naprosto obožavaju svoje aute!

Zašto?
Prvenstveno zbog toga što nam automobili daju osjećaj slobode, komocije, mobilnosti i sigurnosti u isti mah, pa je onda sasvim logično očekivati kako će se u ovim svakodnevnim poskupljenjima i divljanjima cijena prosječan, ne samo Hrvat već i “običan” građanin ostatka svijeta, najteže odricati upravo udobnosti svojih limenih ljubimaca.

Naravno, nećemo smetnuti s uma kako nam automobili ne služe za bezvezno vozikanje okolo-naokolo, već je automobil u današnjim vremenima postao više nego nasušna potreba.
E sad, zašto ja ovo uopće pišem?
Nisam siguran kako stvari stoje u drugim zemljama ali pretpostavljam da nisu bitno različite od situacije u Hrvatskoj. Naime, naši vrli vlastodršci mudro su zaključili kako se ta začudna čovjekova strast prema automobilima može i te kako dobro naplatiti, pa su upravo među populacijom “vozača motornih vozila” našli idealnu kravu muzaru za punjenje državnog i ne samo državnog proračuna.

Jer naravno, puno je teže otkrivati i procesuirati utajivače poreza, po njihovim sposobnostima gotovo je nemoguće suzbiti crnu i sivu ekonomiju pa naposljetku ostaje najelegantnije rješenje – opandrčiti financijskom toljagom po vozačima!
Kupiti vozilo danas je postala gotovo najlakša stvar u svoj ovoj priči, bez obzira na sve namete, zamete, trošarine i grošarine koje opterećuju njegovu cijenu. A gdje su još radosti oko osiguranja, tehničkog pregleda, naplate cestarina, naknade za okoliš,brokoliš I kiseliš, troškova za ovo i ono, kao i onih iritantno glupavih naljepnica. O cijenama goriva, a pogotovo o udjelu poreza, poreza na porez, dodatnih nameta i trošarina na porez na porez na porez, cvrkuću već i vrapci na grani.

A što reći o novom pompozno najavljivanom zakonu o “Sigurnosti na cestama” koji ovih dana čeka svoju primjenu? Od silne i velike “sigurnosti” najsigurnija činjenica jest upravo ta da će nas kažnjavati i besramno oderati ne samo zbog prekoračenja brzine već i zbog nepropisne frizure, loše vezane kravate, smrdljivih nogu i tko zna zbog kakvih još sve ne razloga…
Daleko od toga da nisam za to da se divljaci u prometu najstrože kažnjavaju!

Ali – nemojmo biti naivni, svima nam je i više nego dobro poznato kako oni mangupi koji rade najviše problema i prekršaja, vrlo lako pronalaze poznanike, rođake i prijatelje upravo u “institucijama sistema”, koji će vrlo rado priskočiti u pomoć ovim nadasve “nepravedno” osumnjičenim mamlazima i na koncu priče, od svih tih silnih kazni od njih neće dobiti niti jedne lipe.

Ako ste već promislili da auto najviše košta dok je u pogonu, opet vas moram brutalno razočarati!
Zar ste smetnuli s uma sve one muke, nerviranja i troškove oko parkiranja i garažiranja!? Upravo taj famozan “parking”, omiljena je zanimacija i izvor crnih fondova lokalnih moćnika kao i mračni predmet želja koji nerijetko nastoje zabarikadirati sve moguće prometnice i mahnito naplaćivati zauzimanje svakog centimetra kvadratnog prostora gradskih površina od nasrtljivih građana. Takva politika iznjedrila je čitavu novu kastu koja ogromnim koracima hita prema najcjenjenijim i najuglednijim društvenim krugovima. To su pogađate oni “djelatnici” odjeveni u fluorescentne prsluke koji naplaćuju parkiranje, a pogotovo oni koji neprestano pogledavaju na kazaljke sata potajno se nadajući da ćete upravo vi biti onaj nesretnik koji će za minutu-dvije zakašnjenja po isteku “carskog” vremena ostati prilično osiromašeni
Naravno – u prvom redu zbog drskog građanskog neposluha!



Na žalost, ovoj tužnoj priči o haračenju džepova vozača još se ne nazire kraj.
Svake godine, i to u pravilu s nailaskom toplijih dana, kao neizostavni dio kolorita “male zemlje za veliki odmor” započinju bezbrojna prekopavanja, rušenja, premještanja i ostale raznorazne građevinske perverzije, kojima je izgleda osnovni cilj unošenje totalnog kaosa i zbrke među vozače koji su i tako već na samom rubu živčanog sloma, a kao usput i na sve ostale neupućene građane. Vjerojatno su vam i previše dobro poznati prizori kada se jedna traka ceste zatvara za sav promet koji se onda preusmjerava naizmjenično na ovu drugu, bolje reći jedinu preostalu traku s priručnim semaforima. Na žalost ili na sreću - ne znam tko programira te famozne idiotske semafore, ali sam milijun posto uvjeren da bi taj posao neizmjerno bolje obavio prosječni Bušman s ruba pustinje Kalahari unatoč činjenici da u svome životu nikada semafora vidio nije.

Izvođači radova su tek posebna priča. Brzina puža golaća supersonična je fantastika za naše “rovokopače”. S priličnom dozom sigurnosti mogu iznijeti pretpostavku da brzina izvođenja takvih radova nije veća od jednog metra rupe/rova/ kanala po danu! Pa sad vi računajte!
I što je najgore – nikad, apsolutno nikad nisam vidio da su “odgovorni” predvidjeli neke alternativne pravce, privremene zaobilaznice za vrijeme izvođenja takvih “neizbježnih” radova. Jer što se sad događa? Formiraju se ogromne kolone automobila jer naravno – promet jednom trakom naizmjenice uzrokuje neopisive gužve i krkljance. Deseci, nerijetko i stotine automobila rade na minimumu i pomiču se mic po mic. I sad, možete li zamisliti koliko se tu ultraturbo skupog goriva nepotrebno troši!? Koliko tona ispušnih plinova odlazi u zrak? I koga je briga za to? Nikoga! Vrag odnija i prišu! Lako ćemo!
Najvažnije je da se troši. Trošarine naše svagdašnje!

Znam da će se mnogi pomisliti kao ovo sve i nije tako loše i da je bolje ako se već mora, da taj danak u zlatu, bolje reći harač u kunama, plaćaju ponajviše oni koji imaju! A oni koji imaju, po toj nakaradnoj logici - to su upravo oni koji voze automobile!?

Okanimo se takvih i sličnih kvazi-soc-realističnih klepetanja. Svi znamo da je automobil odavno prestao biti luksuz, suvremeni način života bez njega, jednostavno je nezamisliv, sviđalo se to nama ili ne. Daleko od toga da ne bi bilo poželjno da ljudi općenito manje voze svoje automobile, da više pješače, bolje koriste gradski prijevoz, voze bicikle… Apsolutno to podržavam!
Ali…nije li znakovito što takve ideje i inicijative nikada nećete čuti od “haračlija”!?
Oni se i tako vozikaju u svojim službenim crnim limuzinama, ne mareći previše za naše muke i u svakom slučaju - zna se na čiji trošak!