Unatoč mnogim atraktivnim događanjima kojima smo izbombardirani ovih dana, a za koje nema sumnje da su od krucijalne važnosti za budućnost starog kontinenta, posljedično čak i šire, naša mala ali hrabra i odabrana ekipa odlučila je donekle prilagoditi svoje aktivnosti novonastalim okolnostima ali u svakom slučaju ostala odlučna da s našeg puta ne skrećemo.

Kako se približavaju dani vikenda, tako je sve prisutnija koncetracija SMS poruka u stilu «di se ide u nedilju?». Ne znam ni sam čime sam zaslužio takvo povjerenje, ali u zadnje vrijeme ta pitanja se najčešće adresiraju na moju malenkost. A kad je već tako, onda mi nema druge nego pokušati opravdati povjerenje svojih vjernih sljedbenika.

Duboko svjestan činjenice da nam u životu ne mogu baš sve stvari uspit iz prvoga puta, a dodatno potaknut prošlojesenskim neuspješnim traženjem rijeke Zrmanje kad sam zgranut do bola i u stanju krajnje nevjerice zavapio kako «Zrmanja ne postoji», ideja za ovonedjeljni izlet nametnula se praktički sama. Danas ponovno tražimo zelenu Zrmanju...
Oliti "Dzrmanđu" kako bi je nazvali pojedini nadobudni loši govornici broken-englisha...

Naime, prošlog puta sam uvidio kako se ponekad, držeći slijepo neospornih činjenica, začudo može doći do sasvim pogrešnih zaključaka. Stoga sam ovog puta odlučio da ne tražim rijeku od njezinog izvora pa dalje i dolje prema ušću, već sam za prvo odredište odredio gradić za koji smo dobili više nego pouzdane informacije da rijeka Zrmanja gotovo svakodnevno prolazi kroz njega – Obrovac.

Doduše, i ovog puta mi je dodatnu ali sasvim nepotrebnu zbunjozu donijela činjenica da je na benkovačkom raskrižju, putokaz prema Obrovcu usmjeravao na suprotnu stranu!?
Slijepo vjerujući vertikalnoj signalizaciji unio sam dodatnu nervozu među ekipu koja je već počela prilično glasno negodovati, a u jednom trenutku sam čak posumnjao u vlastitu moć zapažanja i rasuđivanja. Već su mi se u glavi počele vrtjeti zlosretne misli kako Zrmanju ni ovog puta neću naći. Na svu sreću, vrlo brzo smo uvidjeli da je moj odabir rute bio i više nego ispravan jer je ona «normalna» i najkraća dionica od Bankovca do Karina bila zatvorena zbog radova. Moj autoritet vođe puta i vodiča u nepoznato, ipak je ostao nenarušen unatoč ne baš jednostavnim iskušenjima!



Ubrzo stižemo iznad kanjona u kojem se udobno smjestio Obrovac, spuštajući se serpentinama i već nakon prvog značajnog pogleda konačno možemo odahnuti – evo je, znači istina je, Zrmanja zaista postoji!

Super, sad nam samo preostaje da na licu mjesta smislimo plan kako dalje. Vrimena nemamo za bacanje jer nam je termin povratka strogo zadan – najkasnije u 17 i 55, a razlog, vjerujem da nije potrebno posebno obrazlagati. Dodatno nas je zaintrigirao i izletnički brodić vezan uz rivu. Malo okom više skokom eto nas za tili čas u jednoj agenciji.
- Dobar dan dobar dan
- Je li ono tamo brodić vaše agencije?
- Da da kako ne?
- Eeee pa mi smo zainteresirani!
- Za što?
- Pa za vožnju kanjonom...
- Koliko vas ima
- Hebote koliko nas ima...Evo nas pet...
- Samo pet?
- Pet?
- Hmmm....u tom slučaju ne bi išli tim brodom nego jednim manjim
- Ma nema problema, evo mogu ga i ja sam vozit..
- He he, vjerujem vam, ali ne može to tako, imamo mi našeg «kapetana»

A "kapetan", zbunjeni rmpalija u drečećo žutoj majici sidi stisnut do nje ka drvena Marija i moli Boga da odustanemo od našrg nauma jer ko je vidija da ga sad uznemiravamo i zawebajemo tamo nekakvom vožnjom po Zrmanji a utakmica počinje za samo pet-šest uri...

- Pa dobro, koliko bi nas to došlo? – ne odustajem
- Osamdeset i pet kuna po osobi...
- Poasti miša, osamdeset i puta kuna, ništa sad, odustajemo od broda, možemo mi i pješice. Imate li kakvu preporuku?
- Možete recimo do starog grada i prvog slapa na kojeg naiđete – Jankovića buka!
- Odlično!

Osokoljeni (ne)uspješnim pregovorima i slijedeći uputstva ljubazne djelatnice turističke agencije, ostavljamo Plavu Pticu kod starog napuštenog autobusnog kolodvora i krećemo pješice uzvodno rubom rijeke. Staza koje je prilično ambiciozno krenula, sa svakim novim korakom postaje sve uža i neprepoznatljivija. Možda se čak i ne bi mogla okarakterizirati pravom pješačkom stazom, ali u svakom slučaju, moja ekipa sazdana je od prilično čvrstih elemenata.
Uostalom, ako ovim stazama može koračati Winetou, nismo ni mi ništa slabiji!







Čim smo se odmaknuli malo dalje od blagodati civilizacije, kao da smo ušli u poseban mikrosvijet.
Zelenilo rijeke i surova ljepota kanjona kao vizualna kulisa, pjev ptica i krikovi nekih nepoznatih stvorenja kao zvučna podloga i naposljetku – bujna i mirisna vegetacija kao aromatični dašak "divljine"...







Osjećaji su slični kao i na onom famoznom kanjoningu na Cetini, ali ovog puta ipak ne glumimo komandose u neoprenskim odjelima već mirno ali ustrajno preskačući mnogobrojne zapreke napredujemo prema našem cilju. Koliko je udaljen i kako točno izgleda naš cilj – nemamo blagog pojma! Uviđamo da nam karta Parka Prirode Velebit koju smo jedino uspjeli nabaviti i nije od velike pomoći, ali u krajnjem slučaju – ko to more platit...
Na osjećaj avanture mislim dakako, ne na dobro označenu kartu...





Nakon dobre ure pješačenja, naš Duje već pomalo grinta i izražava sumnju da ćemo se uspit vratiti do početka utakmice, a za nevolju, našeg cilja još uvik nema. Hrabrim i sebe i ekipu "ma evo, to mora bit tu negdi, odma iza ove okuke"

A baš za nevolju, iza takve tipične riječne okuke, u pravilu se nalazi još jedna okuka, pa još jedna, pa još...
Ipak, nebrojeno smo se puta do sada uvjerili kako sreća prati hrabre, tako da mi je osluškivanje huka buka iz daljine i pogled uzvodno samo tren nakon toga, konačno donio veliko olakšanje...evo nas!!!



Jankovića buk, posljednji je u nizu slapova na Zrmanji, ali eto, budući da mi danas idemo suprotnim smjerom, mi ga smatramo prvim, jednim i jedinim. Barem za ovaj put...

Ruševine starog grada Obrovca i ostaci vodenica još uvijek stoje kao prisjećanje na «bolju prošlost», a kao trn u oku, gotovo na samoj sredini toka stoji nakaradna betonska kašeta koja je nekoć vjerojatno služila za kaptažu vode
Ipak, nepotrebno se obazirati na takve tričarije jer su ljepota krajolika i huk slapova više nego dominantni i debelo zasjenjuju sve ostalo. Danas ćemo se ipak ovdje zaustaviti jer nema sumnje da Zrmanju treba uzimati kao lijek – brižljivo dozirano i u pravilnim vremenskim razmacima ofkors.













Pogledavajući uzvodno prema začudnim kombinacijama sivila krševitih litica kanjona kao i stalnog prelamanja plavetnila i zelenila rijeke, ne mogu se oteti osjećaju da se tamo kriju još mnoge i veće ljepote, ali...



Iako je rijeka ispod slapova bila prilično hladna, 'amletovska dilema tipa «bućnuti se ili ne», sasvim se logično nadvila se nad naša krhka bića kao Damoklov mač, ali dajući prednost razumu pred osjećajima i uzimajući u obzir kako nam egzibicije takvog tipa danas nisu odveć potrebne, mudro smo zaključili kako ćemo proritet dati aktivnostima ponešto drugačijeg karaktera.

Stoga se hitro i poletno vraćamo istim putem natrag, a pogled na sat nam drsko pokazuje kako sad više nema nikakve šanse da se vratimo doma prije početka velikog meča. No čak ni to ne predstavlja razlog za nezadovoljstvo jer smo promptno i odlučno prešli na plan B kojeg smo naravno i realizirali pa smo svoje urlike, zvižduke, strepnje i strahove podijelilli zajedno sa brojnom publikom u obrovačkom hotelu «Kanjon Zrmanje». Ostatak ove priče znate...

Na samom kraju dana, ostalo mi je još samo toliko koncentracije i snage da sve svoje "indijance" počastim mojim najnovijim kulinarskim specijalitetom – toplim sendvičima od tunjevine...mmmm....

Oćete recept?
Mmmmm...ožda vam i odam tajnu...jednog dana...ali ne još!