Iako je od početaka kraja «onog» sistema prošlo već dobrih dvadesetak godina, najveći dio «uglednika» koji se vucaraju na našoj javnoj sceni, još će i danas rado tupiti i pripominjati kako su u onom razdoblju svekolikog mraka, jada i čemera bili na ovaj ili onaj način šikanirani, proganjani i onemogućeni u razvijanju svojih izuzetnih osobnosti.

Ne pada mi na pamet ovdje izlagati povijesne sudove o prednostima i manama života u tom razdoblju, ali mislim da bi se općenito mogli složiti oko ocjene da se i onda (kao i sada) svašta moglo raditi, ali se nije smjelo «svašta» govoriti.

Uostalom, nisu rijetki nesretnici koji su zbog tada nepoćudnih, neželjenih i (ne)spretno izgovorenih riječi, na krivom mjestu i u krivo vrijeme, određeno vrijeme imali prilike uživati u pogledima na oronule zidine raznoraznih «preodgojnih» bajbukana.

Stoga danas, kad nam je konačno zasjalo sunce slobode i demo(n)kracije, još se uvijek ne možemo oporaviti od iznenandnog svjetlosnog bljeskovitog šoka.
No, ako nam se oči i nisu još uvijek priviknule, neki drugi organi su pokazali puno bolju sposobnost prilagodbe novim uvjetima. Prije svih ostalih, to se zasigurno odnosi na – jezik!

Iz razdoblja muka i šutnje, odbacivši s naših pleća breme stega i zabrana, došlo je vrijeme za veličanstvenu kakofoniju.
Svi, doslovce svi, danas osjećaju potrebu i imaju nešto za reći.
Riječi, riječi, riječi..
Pljušte riječi sa svih strana!
Na djelu je nepodnošljiva lakoća blebetanja.
Snaga misaone, napisane ili izgovorene riječi danas se gubi u hiperinflaciji blebetanja, trkeljanja i baljezganja. Svi smo postali doktori seoskih nauka, u sve se razumijemo, nema tog područja u kojem nismo kompetentni dati svoje mišljenje, koje je opet naravno – najbolje, jedno i jedino ispravno.

Sloboda govora je sjajna stvar, samo što zaboravljamo da više slobode zahtjeva i više odgovornosti, a ako odgovornost za izgovorenu riječ izostaje, onda nam se polako ali sigurno, sloboda govora pretvara u anarhiju govora.

Naravno da su novootkrivenu mogućnost prosipanja riječi u eter najbrže iskoristili i suvremeni mediji.
Zato danas imamo poplavu raznoraznih talk-šoua, u kojima se voditelji i gosti nadmeću «tko će koga» pobjediti u borbi ponekad umnih, a na žalost vrlo često bezumnih razmišljanja.
U tom natjecanju glavnu riječ vode političari bolje reći - kvazipolitičari, neprikosnoveni šampioni trkeljanja, baljezganja i blebetanja koji su med za svoju sjekiru vrlo uspješno pronašli u začudnim labirintima demo(n)kracije.

Talk-show (ili «sučelište» kako neki jezikoslovci predlažu, tz. tz, tz), vrlo je zahvalan projekt za svaku televizijsku kuću. Ne iziskuje prevelike troškove, a kandidata za nadmetanje riječima nikada ne manjka, a falabogu ne nedostaje niti publike za takvo nešto.
U stvari, nema tu velike filozofije. Najzanimljive su one stvari za koje vrli predstavnici «širokih narodnih masa» imaju onaj opijajući osjećaj – hej pa to čak i ja mogu!

Upravo zbog toga, realno je očekivati da će nas u bliskoj budućnosti i dalje uveseljavati raznorazne parlaonice, otvoreno dva u devet, zatvoreno deset do osam, piramide, kvadri, valjci i ostala geometrijska tjelesa.

Iako priznajem, mojoj je malenkosti dosta «sučelišta».
Mene muči nešto drugo.
Zašto ne bi umjesto talk-showa gledali na primjer work-show!?

Doduše, danas se već tu i tamo pojavljuju naznake work-showa, pogotovo u disciplinama koje su opet gle čuda, omiljene među širokim masama, a u prvom redu se odnose se na područje kulinarstva i gastronomije, odnosno pripremanja za papanje, mumanje i ispijanje čudotvornih napitaka. Kruške i jabuke, večere za minus pet, kod Ane, Brane i Frane...

Ne kažem da je to loše, ali jedna od mojih najdražih scena koje bi se mogle okarakterizirati kao work-show je ona iz filma «Svjedok», kad Harrrison Ford Fiesta zajedno sa svojim udomiteljima Amišima, grade i podižu nekakav štagalj jednom od «domorodaca». Dok žene mišaju i kuvaju, znojni muškarci mlate po brokvama, čavlima, dižu grede, potižu konope...ma čudo jedno!
Na kraju dana – štagalj podignut, zahvalan domaćin ispraća svoje «manovale», svi sritni i zadovoljni!

Eh da, evo sam i danas, u ovom postu u velikoj opasnosti da ispadnem fak'n licemjer jer nesumnjivi doprinos sveopćoj kakofoniji dajemo i mi, virtualni lajavci. Ali tu barem donekle imamo mogućnost odabira.

U svakom slučaju, nije loše, u stvari sjajna je stvar da danas možemo uživati u slobodi mišljenja, pisanja, govorenja, pa čak i lajanja i olajavanja, samo je problem – kako naučiti slušati!
Jer, ako nismo sposobni čuti, slušati i razumjeti svog sugovornika, tada nema dijaloga - postoje samo paralelni monolozi, bez recitacije naravno...
Upravo to je najveći hendikep virtualne komunikacije, jer se sučeljeni stavovi vrlo rijetko ili gotovo nikada ne približavaju pa postoji realna opasnost da se prije ili kasnije utopimo u blatnoj kaljuži vlastite samoljubivosti, samodopadnosti i samodovoljnosti...

A nu mene šta sam se danas uzblebeta!?
Aj dosta je bilo...