S popriličnom dozom sigurnosti mogu prognozirati kako ovo mjesto na kojem upravo sada stojim, postojano kano klisurina naravno a kako drugo, a koje se nalazi na vrhu planine gotovo tisuću metara iznad površine najmodrijeg mora na Plavom Planetu, još dugo neće niti primirisati u brošurice tipa «must see places of the world» i to je kakvog li paradoksa – sjajna stvar! Vjerujem da na ovom svijetu postoje još na stotine, na tisuće «must see» mjesta, planina i dolina, mora, rijeka i jezera, sela gradića i gradova, umjetničkih djela i prirodnih ljepota od kojih zastaje dah istom snagom znalcima kao i slučajnim prolaznicima. Svjestan sam i činjenice da ću rijetko kada biti u prilici upoznati uživo mnoge bjelosvjetske ljepote, ne zbog toga što to ne bih želio, ali ljudski vijek je za tako nešto jednostavno – prekratak.
A i tako sam ga već pola potrošija...

Kako god se okrenuli - ne možemo imati baš sve na ovom svijetu, a kad malo bolje promislim, možda se baš u toj činjenici krije čar života.
Otkriti makar zrnce ljepote, neopisivo je zadovoljstvo.
I samo jedno zrnce ljepote je opet – esencijalna ljepota!

I tako, dok još uvijek stojim bez riječi na ovom «svetom» mjestu, gotovo nepomičan, s nekakvom čudnovatom knedlom u grlu, jednostavno ne mogu dokučiti šta mi se događa, ali jedva susprežem suze da ne zaridam ko ljuta godina ovdje na vrhu planine uronjene i lebdeće iznad mora u isti mah, od nekog, do ovog trenutka, za mene potpuno nepoznatog, nedoživljenog osjećaja, naprosto - od ganuća, od ljepote, od... nemam pojma čega...

Netko je pred mojim očima otvorio škrinju s blagom.









Evo je tu ko na dlanu, zazelenila se smaragdima čitava Korčula, od Lumbarde do Vele Luke, a iza Korkyre Nigre, iz dubine velikog plavetnila izronilo Lastovo u društvu četrdeset i šest škojića, eno daleko na pučini i samotnoga Sušca! Zapadno od nas obrisi Visa, tu je i maleno Šćedro koje se kao dijete stisnulo uz «veliki» Hvar. Spomenak Brača pružio se sjeverno od nas, a ispod moćnog masiva Biokova biserna perla primorskih gradića. Pogled seže još dalje, duboko u kontinent, na snježne vrhove bosanskih planina u čijim podnožjima i kanjonima teče hladna Neretva, a eno tek još malo desno, u izmaglici se naslućuje njezina delta i ušće kod Ploča. Prema istoku, na strmim padinama bezbrojnih peljeških brda u odbljescima najljepšeg mora zrije plemenito grožđe, a kakvo bi drugačije uopće i moglo biti tu, kad ispred sebe stalno ima pogled na čarobni Mljet...

Dijagnoza je jednostavna - pijanstvo od ljepote, očito je to!

Ali...
Vratimo se na sam početak priče...
Danima i danima ranije, u planinarskim krugovima poput tam-tama odjekivala je poruka – ide se na Pelješac, na Pelješac!!!

Zašto baš na Pelješac?
Jednostavno zato, što su ovog vikenda, u organizaciji PD «Sveti Ilija» iz Orebića, održani dvadeset i sedmi «Dani planinara Dalmacije» na kojima se okupilo više od pet stotina planinara iz tridesetak društava diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Čak i bez ove prigode, uspon na Svetoga Iliju, najviši vrh poluotoka Pelješca, odavno je već bio upisan u listu naših želja jer smo ga toliko puta do sada pogledavali onako «iz daljine» a pogotovo na našim brojnim usponima na vrhove Biokova.

Za takvu priliku, (na Pelješac, na Pelješac!) čak nam nije bilo teško probudit se rano u subotnje jutro, ma za pravo reć, nije niti bilo jutro, još je bila mrkla noć. U pet uri krenuli smo vlakom, pardon busom prema jugu, a kako onaj dobro znani, već opjevani «čvor Čeveljuša», još uvijek nije u prohodnom stanju (navodno će biti do «početka turističke sezone») naše putešestvije dodatno je začinilo i obilaženje puteljcima preko Vrgorca, Ravče, Crvenog grma sve do Metkovića i Opuzena. Doduše, meni i mojoj ekipi, dobro je poznata i jedna prečica koja ide preko Blidinja, ali nisam želio uticati na zdravo promišljanje našeg vozača, nadam se da on ipak zna najbolje.

Kao nagradu za pretrpljeni strah, dobili smo i zaustavljanje na kavi u Neumu. Na žalost, nismo uspjeli puno uživati u dokonim čarima ispijanja makjata i usputnog šopinga, jer se u tili čas iza nas iznebuha stvorilo još desetak autobusa s najmanje dvanaest tisuća razularenih nadobudnih pripadnika zajednice udruga neuspješno liječenih šopingoholičara koji su u neviđenom stampedu opelješili police trgovina iako cijene nisu ni za «dz» povoljnije od naših...

Još se nismo niti osvijestili od dojmova koje nam je posebno pružila prekrasna arhitektura stare jezgre Ne-uma, a već smo zakoračili preko Malog i Velikog Stona na «sveto Peliško tlo».
Nakon carstva kamenica, mušula i ostalih euro i afro-dizijačkih školjaka, ulazimo u kraljevstvo uzorno uređenih vinograda, na našu sveopću radost, ne samo onih starih između «stoljetnih» maslina već i veliki broj onih novozasađenih pred kojima je očito svijetla budućnost.

Nakon nekoliko spontanih serija višeglasnih uzdaha ushićenja izazvanimh viđenim prizorima koji su se ritmičko ponavljali i relativno artikulirano otimali iz naših grla, skupina «Mosorovih» guštoholičara konačno je stigla do Orebića, točnije rečeno do kampa u Perni, u kojem smo već u prvom udaru, pokušali zauzeti strateške pozicije.

No vremena za bacanje nema, jer nas na mulu već čeka brodić mini-maksi dimenzija koji će nas «bacit» priko kanala, do otoka i grada Korčule. Poseban razlog nam i nije od potribe, a di ćeš većeg gušta nego napravit đir-dva a zašto ne i tri, kroz uličice starog grada do trga isprid katedrale svetog Marka, osjetiti još jednom duh Mediterana kakav je nekad bio i usrdno se nadati – «kakav će nekad biti».











Na žalost u taj duh Mediterana kakav će nekad biti nikako se ne uklapaju bezobrazno visoke cijene u nekim «ugostiteljskim objektima» (pivo 22 kune heeeej!?), a također i komentari nekih mlađih «ugostiteljsko-turističkih djelatnika» koji su, ugledavši me s tetrapakom «Juicija» kupljenim u Konzumu, a misleći da se radi o nekakvome strancu, prilično glasno meni iza leđa komentirali u stilu «jebeš ti ovakve turiste» koji će radije u dućanu kupit sok za pet kuna, umisto da za taj isti sok popiju u našem kafiću za dvadeset! Nisam im tija dat do znanja da nisam stranac i kako sam ih odlično i čuja i razumija.
Harački mentalitet na djelu!
Zdrpi lovu i oderi gosta koliko god možeš, a to šta ti nikad više neće doć – nije tvoj problem!
Uvik će bit nekih novih budala...
Lipo, nema šta!

Dok čekamo brodić zvan Dar-Mar koji će nas vratiti s otoka na poluotok, s priličnom dozom strahopoštovanja pogledavamo prema našem sutrašnjem cilju, najvišem vrhu Pelješca nazvanom po svetome Iliji, rajskom povjereniku za munje, gromove i statički elektricitet. Iz ove perspektive doima se surov, nepristupačan i teško osvojiv, ali nismo ni mi baš ekipa za badminton, domino ili «čovječe ne ljuti se».

Nakon postavljanja šatora, koji je za neke iskusne šmekere bio klasični pisofkejk, za razliku od moje malenkosti kojemu je ta, samo na prvi pogled jednostavna djelatnost, sasvim neočekivano ispala prilično zahtjevna i traumatična (ne bih o detaljima, hvala), uslijedio je prigodni hodački trening do Orebića i natrag. Putem smo susretali mnoge fetive i manje fetive Peliške djevojke koje su nas srdačno pozdravljale umilno nam zaželjelevši dobrodošlicu uz osobite izraze divljenja i svekolikog poštovanja...

Nerado priznajem, ali groznica subotnje večeri ostala mi je u prilično mutnom sjećanju, u prvom redu zbog navale emocija veoma upitnog karaktera, pa ću na žalost, ovom prilikom morati izostaviti mnoge pikantne detalje. A bilo ih je, ihhh koliko ih je bilo!
Sve je ona meni, dobro što ja znam, srce moje lažem sebi...
Grrrrr....
Još mi je samo falilo da mi Milo Hrnić uleti u šator!

Nakon izuzetno kvalitetnog sna, koji je po mojoj gruboj ocjeni potrajao punih četrnaest minuta i dvadeset sekundi, već je došlo vrijeme je za ustajanje i pokret u nove pobjede.
Uspon na najvišu točku Pelješca započeli smo neobičnim prijevoznim sredstvom za planinare – brodom.
Stvarno, ne zvao se ja Brod u boci.
Dvadesetak minuta plovidbe do orebićkog porta uz pušikanje laganog burina, izvrsno je došlo za aklimatizaciju i provjetravanje razbarušenih misli i osjećaja. Rekapituliramo dojmove o (ne)prospavanoj noći te nakon kraće rasprave usvajamo neophodne zaključke za poduzimanje daljnjih koraka.





Volje i poleta nam u svakom slučaju ne nedostaje, pa u društvu sa više stotina planinara iz tridesetak drugih planinarskih društava za koje uzgred budi rečeno, nemamo blagog pojma kad su se i odakle su se pojavili, započinjemo put prema 961 metar visokom vrhu. Kao pravi sportaši, naša grupa odabrala je ovu navodno težu «istočnu» stazu, dok je istovremeno veliki broj planinara krenuo zapadnom stranom.
Sveti Ilija čuvaj se, mi dolazimo!!!



Uspon je zaista zahtjevan pa se kolona već na samom početku poprilično rastegla, ali kako je već općepoznata stvar kako sreća uvijek prati hrabre, ovog puta nam se fortuna iskazala ponajprije u obliku izvrsnih vremenskih uvjeta. Sunčano svibanjsko jutro uz laganu buru, ne prevruće, ne prehladno, reklo bi se taman onako kako triba bit.

Ugodno nas je iznenadilo i to šta staza dobrim dijelom vodi kroz zelenu šumu dalmatinskog crnog bora koja se nekim čudom ukazala iza prvog prijevoja, pa unatoč priličnim strminama i zigi-zagi vrludanjima uspinjanje je proteklo bez većih problema.



Nakon više od dva i po sata neprekidnog uspona dolazimo do planinarske kućice ispred koje nas dočekuju naši srdačni domaćini uz topli čaj i čudotvornu rakiju travaricu koja trenutno otklanja sve moguće bolove i tegobe.

Ostajemo nekih pet, u vrh glave šest minuta, tek toliko da predahnemo, pa krećemo u završni udar prema samom vrhu. Osokoljeni dobrim osjećajem i travaricom koja govori sve jezike, čak i žurimo kako bi na vrh stigli među prvima, prije najveće gužve. I zaista, čak i nešto ranije od predviđenih dvadeset minuta evo nas na samom vrhu.

To je to!
Skoro svaki put kad se popnem na vrh planine, pomislim i kažem sam sebi «ovo je najbolje do sada». I svaki put, opet i iznova izgleda da je «najbolje». Radost planinarenja možda upravo leži u tome. Sveti Ilija strogo uzevši, nije visok vrh, po nekim kriterijima nije čak ni planina, jer mu do tisućice nedostaje 39 metara, ali nema ni trunčice sumnje - to je prava pravcata «velika» planina, a osjećaji koji vas obuzmu kad stupite na vrh, doslovce su neopisivi. Nema tog fotoaparata koji može zabilježiti raskošnost pogleda kad je tu ispod vas kao na dlanu, pola Jadranskog mora. Nema tog EKG-a koji može zabilježiti titraje koji vam struje kroz čitavo biće i prožimaju osjećajima za koje nikad niste ni slutili da postoje.

Zanimljivo, sa samog vrha donekle je skriven pogled prema Orebiću i Korčuli, ali potrebno je napraviti samo par stotina koraka po vršnom grebenu da bi ugledali otprilike ovakve slike.







Možda je taj osjećaj teško razumjeti i opisati, ali danas se bez greške mogao pročitati s lica stotina i stotina planinara kako su jedan za drugim pristizali na vrh. Ne znam, evo osjećam ga i sad, dok s nekim vremenskim odmakom pišem ovaj tekst. U međuvremenu, stigla je i limena glazba iz Vodica, svaka im čast, nije bilo lako iznijeti te silne instrumente na vrh, posebno kapu skidam momku koji je nosio pogolemi bubanj, a tu je i s nama poznati fotograf Šime Strikoman, brojni pripadnici Gorske Službe spašavanja, ovo je ljudi moji prava fešta, fešta nad feštama...





Na vrhu je bilo premalo mjesta da svi upadnemo u «milenijsku» fotografiju, pa smo na brzinu morali smišljati razne načine kako bi se «stisnuli» u kadar. Naš poznati jedriličar Darko Prižmić morao je uz pomoć svojih prijatelja iz GSS-a Šimu Strikomana doslovce držati na rukama, a to nije bio nimalo jednostavan zadatak.



Za mnoge od nas, svjedoke ovog nesvakidašnjeg događaja, najemotivniji trenutak bio je kada se više stotina glasova spojilo u jedan pa je spontano, ali sasvim logično, krenulo:

Lijepa naša Domovino
Oj junačka zemljo mila...

Inače sam žestoki protivnik izvođenja državne himne na raznoraznim neprimjerenim mjestima i događajima tipa vjenčanja, borbi bikova, prije početka nekakvih minornih utakmica i tako dalje i tako bliže...

Međutim, ovog puta i na ovakvom mjestu, u ovakvoj atmosferi, bilo mi je izuzetno drago, potpuno primjereno i simbolično, u isti mah na jedan koliko normalan toliko i čudesan način.
Definitivno osjetiš nemali ponos i zahvalnost šta si rođen upravo ispod ovog komadića neba i što sve krasote dokle ti pogled dopire imaš pravo prigrliti i osjećati kao «svoje».
Još samo kad bi mi svi zajedno imali malo (ili puno) više pameti i svijesti kako se voli i čuva naša «lijepa mila i jedina» di bi nam tek bija kraj...

Jako svibanjsko podnevno sunce dalo nam je do znanja da bi bilo uputno početi sa spuštanjem. Nakon kraćeg predaha i svraćanja u «box» na još jednu dozu prirodnih stimulansa, za povratak smo izabrali zapadnu stazu, upravo onu koja je jutros glasila kao «lakša».

Glasila ona ovako il' onako, zasigurno ne postoji laka staza za doći do vrha. Ipak, silazak teče dosta brzo a pogled koji nam titra ispred očiju dok «letimo» iznad Pelješkog kanala, vrlo brzo nam je postao sasvim «normalan».



Umorni kao nikada do sada, ulijećemo u naš kamp, imamo još samo toliko snage da skinemo gojzerice s nogu i ispružimo se u travi koliko smo dugi i široki.
Tijela nam vape za spasonosnom okrepom, a za divno čudo, upravo takva je dobrim dijelom stigla u obliku slasnih njoka (njokiju!?) u toču od muflona koje su pripremili naši vrijedni domaćini iz Orebića.

Priznajem, nije bilo lako u jednom postu sažeti sve ono doživljeno, proživljeno i viđeno ovih dana. U svakom slučaju, nisam želio upotrebljavati «velike» riječi iako su emocije stalno bile na high-fly razini.

Ukoliko nikada niste planinarili, pa i u slučaju da nikada niti ne poželite planinariti, ipak zapišite ovo što ću vam sada reć – na ovo mjesto, na najviši vrh poluotoka Pelješca, jednostavno MORATE doći.
Kad tad!
Vrijedno je svake kapljice znoja koje ćete proliti, vrijedno je svake trunčice umora i fizičke boli koje ćete osjećati danima nakon toga. Vrijedno je!







I još samo da ispunim kvotu velikih riječi koje sam sačuvao za sam kraj.
Ukratko – Pelješac, svibanj dvije tisuće i osme - fenomenalno, fantastično, famozno!!!
FFF!!!
Ne, ne, ne, ipak nije dovoljno...
Extra fenomenalno, fantastično, famozno!!!
XFFF Pelješac!