Ako ste iz naslova posta možda pomislili da su me skitnje odvele daleko čak preko velike bare pa možda još i dalje, do širokih prostranstava Srednjeg Zapada , moram vas odmah na početku razočarati. Daleko od toga da ne bih volio upoznati čari JueSeJ-a, ali dok ne riješim određenu problematiku vezanu uz višu matematiku, Arizona dream ostat će zasigurno još neko vrijeme tek pusta tlapnja.





Zašto Arizona? Pa zato što svaki put kad se vozim famoznom A-1 Dalmatinom, pa kad nakon izlaska iz tunela Svetog Roka krševite dalmatinske predjele odjednom zamjeni zelenilo Like, moje srce odmah jače zakuca od ushita, od ljepote, od zadovoljstva što još uvijek možemo uživati u tako jedinstvenim i neponovljivim prizorima. A pogotovo još kad na «vratima» onog prvog manjeg tunela nakon Roka ugledam prepoznatljivu siluetu najneobičnijeg brda nadaleko i naširoko, to me u trenu podsjeti na tipične scene iz stripova i kaubojskih filmova, znate ono kad vrli ultra cool kauboji uspješno riješavaju sudbinu čitavog svijeta jašući slikovitim krajolicima Texasa, New Mexica, Arizone...





E sad, slučajno ili ne, naša Arizona usred Like se zove Zir, pa je zato naslov posta mogao biti i «Zir na A1». Iste brojke i slova, u svakom slučaju. Ono «O» koje nedostaje možemo ubaciti u neku od slijedećih rečenica.

Eh da se Opet ( evo ovoga «O») vratim na priču. Svaki put kad prođem pored tog famoznog Zira obavezno obećam sam sebi da se slijedeći put ovdje svakako zaustavljam i da mi vrag neće dat mira dok se god ne uspentram na sam vrh stjenovitog grebena. Ali znate kako to već ide. Eeee, nemam vrimena ovaj put pa ćemo sutra, pa ćemo prekosutra...

Ali eto, moja je velika srića da pored sebe imam poduzetne, optimistične i uvijek za akciju spremne «Mosoraše», koji su u program ovogodišnjih izleta uvrstili i uspon na ovaj začudni geološki fenomen, neobičan monolit usred Ličkog polja. Možda bi neki još optimističniji umovi promislili na piramide, stošce ili valjke nekih drevnih civilizacija, možda čak i vanzemaljaca, ali tako daleko danas ipak nemamo namjeru ići...

Zir, kad ga gledamo iz daljine izgleda šala mala, ali koliko god sa svojih 850 metara nadmorske visine djeluje patuljasto u odnosu na the Planinu sa zapadne i Ličku Plješivicu s istočne strane, uspon ipak nije tako jednostavan. Kako je na ovom izletu planinara bilo puno više nego li gledatelja na prosječnoj utakmici prve lige HNL-a, ritam uspona valjalo je prilagoditi i onima manje spremnima. Staza i stijene pri samom vrhu su prilično klizave, blatnjave, brljave i bljuzgave, pa je bilo potrebno uložiti priličnu dozu truda i spretnosti da bi se nakon ovog izleta izbjegla upotreba Vanish-Oxy superpower deterdženta. Ipak, dolaskom na sam vrh, brzo se zaboravljaju sve te muke i uloženi napor, jer su prizori koje nam je podarila Lika ove sunčane nedjelje bili gotovo neopisivi.





Vječni Velebit sa nizom vrhova pokrivenim snježnim kapama pokazao nam se u punoj i svoj svojoj raskošnoj veličini. Ličko polje još se nije zazelenilo, ali sad kad zaredaju ovakvi dani - brzo će to. Kaže stara izreka – "Da je mlika kolika je Lika, bilo bi sira koliko je Zira". Da, danas na žalost Likom ne teče ni med ni mlijeko, eto možemo biti toliko sretni barem zbog čiste i bistre vode, ali ovako kad vidiš ova široka pusta postranstva, a još pogotovo znatan broj srušenih i spaljenih kuća u napuštenim selima, obuzme te tuga i opet ponavljaš u sebi ona vječna pitanja...





Još će se mnogi snijegovi Velebita otopiti dok ne dobijemo odgovore na sva ta teška pitanja, pa onda nema ni smisla ovu putopisnu reportažu odvoditi u neke mračne predjele. A kad smo već kod mraka, naravno da nismo odoljeli izazovu i ušli «istražiti» spilju nepoznatog imena koja se krije ispod obronaka Zira. Iako je i u samoj spilji bilo prilično blatnjavo i klizavo, to nije niti malo zasmetalo jednom šišmišu, leptirima i još nekim neobičnim stvorenjima koji se uopće nisu uzbuđivali zbog iznenadne najezde likova iz neke sasvim druge priče.





Na povratku smo naišli na nekoliko stabala na kojima raste imela. Iako je imela (polu)parazitska biljka koja se drsko i bezobrazno nastanjuje u krošnjama drveća kojima usput crpi vodu, postoji i nekoliko legendi sasvim drugačije prirode. Naime, poljubac ispod imele navodno donosi vječnu i besmrtnu ljubav. O učincima i ispravnosti ove terorije nešto više ću vam moći reći tek tamo za tridesetak godina, ali eto, da ne bi sve ostalo na pustim očekivanjima, ovog puta nismo propustili priliku da ispod ove imele poželimo jedni drugima ako ne ljubav, onda barem vječno prijateljstvo i da još dugo dugo uživamo u danima kakav je bio ovaj današnji. To što su oko mene na ovoj slici samo žene – naravno, tek je puka slučajnost, a šta da vam dalje govorim...



Do Splita se nismo vratili Dalmatinom nego starom cestom preko Gračaca i Knina. Na tako dugom i zahtjevnom putu postoje realne opasnosti da nas uvati na primjer – debuleca oliti glad, pa smo utjehu pronašli u jednoj nasumce odabranoj kninskoj pizzeriji. Nakon postavljanja novog brzinskog rekorda u tamanjenju preko nekoliko primjeraka jumbo-pizza, nešto kasnije se pokazalo i dokazalo da je ova ugodno iznenađujuće dobra kninska, u kombinaciji sa Karlovačkim i Žujom polučila izuzetan terapeutski učinak na naša pritrujena tila, a pogotovo vezano za laprdanje jezikom i planiranje novih pothvata, jer smo se osokoljeni blagotvornim učincima ića i pića koliko-toliko uspili stišat tek tamo oko Dicma.

Ma baš smo se napatili danas.
Mo'š mislit...