Vidim da je razgolićena gospođa predsjednikovica izazvala prilično veselu atmosferu, što je u svakom slučaju lijepo, što je dobro, pače vrlo dobro…Samo nije dobro da mi je Carlina slika netragom isparila! Budući da ovih dana ne stižem odgovarati na sve komentare, a i onda kad me konačno ufati inspiracija, onda se ko za vraga dogodi da baš u to vrime nešto zašteka, pa mi sve ostane nekako nedorečeno, u zraku..

Naša draga blogerica Pegy koja u ljubav vjeruje (bravo Pegy!) ostavila mi je zanimljiv komentar na moj post “Baštinici Dalmacije” i ovdje ga prenosim u cijelosti:

“Meni se čini da je jedan od glavnih problema Dalmacije da je više ima u Zagrebu i po Hrvatskoj nego u njoj samoj. No opet, ne mogu previše njurgati i kritizirati taj dio, jer da i moj otac nije došao u Rijeku, ne bi upoznao mamu i mene ne bi bilo. A drago mi je da me ima. :) Slažem se s tobom u ovome da ne valja imati neke fobije koje idu ka zatvaranju u bilo kojem smislu. Ali nije dobro biti ni "preotvoren" pri tom gubeći vlastiti identitet. Za Dalmaciju, kao i za druge dijelove Hrvatske, ima itekako prostora i vremena. Čini mi se da je ključ samo u onome da treba postaviti prave ljude na prava mjesta. Priznajem, malo me strah je li ova država (koju činimo svi mi) to u stanju napraviti.”


Pa eto – umjesto odgovora na komentar koji bi ispao vrlo vrlo dug (možda su baš zbog njega sve zaribalo!), pomislim - zašto ne napisati novi post na ovu temu!?

Kao prvo – bilo bi dobro da se okanimo vječnog animoziteta između Dalmacije, ili općenito uzevši – “provincije” i metropole, u našem konkretnom slučaju - Zagreba.
Eto - ja sam totalni, “fetivi” Dalmatinac vulgaris, a zamislite - nemam ništa protiv Zagreba!
Ni protiv Zagrepčana!
Zagrepčanki pogotovo…

Štoviše, po mojem skromnom mišljenju, Dalmacija može biti sretna što ima Zagreb kao metropolu, a Zagreb isto tako može biti sretan ne samo zbog Dalmacije…
Bogatstvo je u različitosti.



E sad, zašto Dalmacije, kako kaže Pegy (a i ja se slažem), ima više u Zagrebu i ostalim našem krajevima, nego “doma”? Možemo mi stvari okretati i promatrati na ovaj ili onaj način, ali kao i uvijek, na koncu se vratimo na isto – sve je u ljudima!

I taj famozni odnos domaćih ili fetivih s jedne strane, nasuprot dotepenaca, dođoša, vlaja, kako god hoćete - s druge strane, vječna je tema i dilema.

Ljudi su oduvijek odlazili iz manjih sredina prema većima, gradovima koji su im pružali bolje mogućnosti za školovanje, zapošljavanje, življenje općenito.
I to su sasvim prirodni tokovi, karakteristični ne samo za nas, svugdje je to manje-više tako…

Male sredine znaju bit zawebane.
Male sredine ne trpe one koji se izdvajaju. Male sredine obožavaju prosječne. Uostalom, odavno već znamo - nitko nije prorok u svom selu!?
Šta ti misliš, da si bolji I pametniji od nas a?
Znan ja sve, ko ti je bija ćaća, ko dida, svi ste vi…vakvi-nakvi-svakakvi!

Zašto male sredine uvijek ostaju male?
Pa zato što takva atmosfera jednostavno tjera ljude da razriješe u sebi neke dileme – između imaginarne ljubavi prema rodnoj grudi i zdravorazumskog promišljanja budućnosti.
I tada se u pravilu događa da odlaze ljudi koji su bistriji, hrabriji, poduzetniji…
Ostaju prosječni.
Oni vladaju.
Oni su gazde!
Oni kreiraju kriterije za slijedeće generacije.
Grčevito se drže one - “Bolje prvi u selu nego zadnji u gradu!”
Oni uspjevaju marginalizirati one koji žele ostati, ali one koji se ne uklapaju u njihove nametnute, općeprihvaćene kriterije.

Svaki čovjek je bitan.
Samo…nisu svi ljudi isti.
Postoje ljudi koji u sebi imaju onaj “spiritus movens”, duh pokretač, koji u pravim okolnostima može čuda napraviti.
Vrijednost takvih ljudi je ne samo u njihovim sposobnostima, već u mogućnosti da potaknu druge “na akciju”.
Ali kad takvi ljudi nailaze na nerazumijevanje, a najčešće nailaze, oni jednostavno nakon nekog vremena dižu ruke, odustaju i – odlaze.

E sad, takvi ljudi dolaze u veliku sredinu.
U velikoj sredini ima puno više kvalitetnih ljudi.
Razno-raznih kvalitetnih ljudi.
Pojačava se konkurencija.
Neke ljude konkurencija potiče, ali neke bome sputava, pa postaju nervozni, nesigurni.
U takvim situacijama, ljudi su skloni uopćavanjima, pa će za sve svoje probleme optuživati tamo “neke druge”.

S druge strane, u velike sredine ne dolaze uvijek samo oni kvalitetni. Ima tu…”svašta”
Mnogi dolaze u neke nove sredine zbog ovih ili onih razloga, ali ih nisu sposobni prihvatiti kao svoje. Mislim, nitko ne očekuje od ljudi da izbrišu sve i zaborave tko su, što su, odakle su došli, ali ako si već odabrao grad "taj i taj" kao svoj novi dom – onda ga poštuj i prihvati ono najbolje što on nudi.

Niti jedan grad ne nastaje sam od sebe, ljudi su oni koji stvaraju grad, i to kroz generacije i generacije. Tako s vremenom nastaje prepoznatljivi “duh” nekog grada, koji postaje vidljiv na svakom koraku, gotovo stvaran, opipljiv…

I mislim da upravo tu na scenu moraju stupiti oni domaći, fetivi, purgeri, kako god, njihova je dužnost ne samo da održe taj duh nego da ga i dalje razvijaju, a ujedno da ga čak i nametnu svima onima koji su došli ko zna od kuda, s različitim navikama I običajima.

Naravno, duh svakog grada, pa i svakog kraja, dinamičan je, nikad nije isti, podložan je promjenama, najrazličitijim uticajima I događanjima. Nekad je to dobro, a nekad i ne.

Nevolja je kod nas da su mnoge migracije stanovništva uzrokovane, ne onim normalnim “ekonomskim” gibanjima, nego na žalost - ratovima. Nakon svakog rata nastaju emocionalni, kulturološki šokovi i potresi, koji zahtijevaju vrijeme, pa taman kad se uspijemo oporavit od svega toga, dođe nam novi rat pa onda opet sve ispočetka…



U svakom slučaju najbolje vino se ne dobija samo od jedne sorte grožđa, već u pažljivom odabiru i kombiniranju. Pa onda zašto iste ili slične recepte ne primjeniti u našim svakodnevnim odnosima – neka se ljudi mišaju!
Ka i grožđe!
Samo ne valja mišat kruške i jabuke.
I valja nam dobro poznavati ko se može s kime složiti

Evo vam primjera:

Krastavci oliti kukumari, dobro rastu uz mahune, grašak, poriluk, komorač, kupus, kukuruz, salatu, celer i luk. Ako uz krastavce uzgajamo bosiljak, plodovi će biti kvalitetniji, dok kopar u blizini krastavaca poboljšava njihov okus. Krastavci ne podnose blizinu krumpira, rajčice i rotkvice.

Cikla dobro uspijeva uz krastavce, kupus, češnjak, luk i salatu. Kopar, kim i korijander popravljaju okus cikle. Cikla ne podnosi blizinu krumpira, mrkve, poriluka i špinata

Rajčica oliti pomidora, dobro napreduje uz mahune, kupus, češnjak, poriluk, rotkvice, rotkve, celer i špinat. Ne odgovara joj blizina graška, komorača, krastavaca i krumpira

Kupus u svojoj blizini podnosi mahune, grašak, krastavce, blitvu, mrkvu, poriluk, rotkvice i rotkvu. Celer i rajčica dobro utječu na rast kupusa jer sprječavaju napad štetnika. Kupus ne podnosi gorušicu i luk.

Ima toga još!
Ali..ma kako sam i ja sad od sociologije dospija na poljoprivredu!?

U svakom slučaju, došao sam do zaključka da je ključ problema u pravilnom miješanju i kombiniranju.
Jedino je problem, koga ovlastiti za velikog “kombinatora”?
Oooo to je već tema za neki novi post!



P.S. Opet mi se pojavila gola Carla! Suuuuper