Uzimajući u obzir da uskršnji blagdani u pravilu donose obilje sunca, topline, povratak lastavica s juga kao i blagu najezdu prvih organiziranih skupina japanskih turista, ove godine se ne mogu oteti osjećaju da tu nešto fali. Ma, gledajući i na drugi pogled, ne samo da fali, nego nema ničega! Koji je ovo vrag!?
Nije mi bilo druge nego da postupim po onoj narodnoj – ako neće brdo Muhamedu, onda će...ma nemam pojma šta će onda, ali u svakom slučaju, kad već neće proljeće k nama, ne preostaje nam ništa drugo nego krenuti u potragu za vjesnicima najljepšeg godišnjeg doba.





Tražio sam prema istoku – nema ničega, zatim sam krenuo prema zapadu – ni tamo ničeg opipljivog, možda da krenem prema sjeveru, ma šta ću prema sjeveru, posljednja nada mi je ostala na jugu, ali čak ni tamo ne pronađoh visibabe, šafrane i ljubičice, čak ni dugu...





Ipak, nije sve tako crno, iskreno govoreći - ovih dana prevladava siva boja, a opravdano sumnjam da je razlog tome veliki broj automobila u metalik-sivoj boji na našim cestama. Pa dajte, pogledajte malo bolje, najmanje svako drugo auto je sive boje!!! Dobro, ajde, optimisti bi rekli – nije sive, nego srebrne, ali ipak...

Nema nam druge nego da primjenimo običaje starih zvončara pa da s jakom zvonjavom (uz neizbježno mrdanje bokovima) konačno otjeramo ove bljuzgave dane...

Šta sa ono tija reć!?
E da, usprkos dominatno sivoj boji svud oko nas, na današnjoj šetnji uz more, pokušavao sam pronaći ipak neke vedrije tonove...







Post scriptum

Laku noć Luigi, laku noć Bepina
Laku noć Anđo Vlajino
Adio Roko
E Roko, Roko....