Koliko god mi dolazak toplijih i sunčanijih dana svake godine izazove lavinu adrenalina, rijeku pozitivne energije i more optimizma, toliko mi opet, očito kao protuteg na drugoj strani vage raspoloženja, kao neželjeni paket "dodatne opreme" dođu proljetne alergije.

Budući da je općepoznato kako nikad u životu ne mo'š imat sve, tako - premda nevoljko, moram prihvatiti šmrcanje, škakljanje u nosu, škripanje u grlu, bjesomučno kihanje po trideset-četrdeset puta u serijama, sve te dražesne posljedice buđenja prirode, cvjetanja svih mogućih i nemogućih biljaka...

Priznajem, proteklih sam godina sve to shvaćao prilično neozbiljno, blesavo se nadajući da će mi te nevolje nekim čudom proći same od sebe. Na stranu to što me rafalno kihanje počelo toliko izluđivati da sam na koncu, na svoju sramotu, usvojio ritual pri kojem bi na svaki aaaaa-pćiha replicirao sa odgovarajućom beštimjom. Međutim, kako je broj uzastopnih aaaaa-pćiha počeo stremiti ka beskonačnosti, s vremenom je postalo izuzetno teško pronalaziti odgovarajuće sočne beštimje, pa sam prilično nevoljko morao prihvatiti terapije nekakvim čudnim tabletama koje bi me opet s druge strane toliko uspavljivale i omamljivale da to nije humano...



Osjećajući da će mi se ovog proljeća opet događati iste stvari, konačno sam odlučio otići na alergološko testiranje. Nakon nekoliko desetaka poziva i sistema povuci-potegni te pronalaženja povoljnog termina, konačno je i na mene došao red. Medicinska sestra koja se na samom početku ponašala kao mrgodni pit-bull da bi kasnije, ne znam ni sam iz kojeg razloga drastično promijenila manire, izbockala me na, ako se ne varam – četrnaest mjesta.
Testiranje uopće nije bolno, sva ta bockanja nisu ništa strašnija od uboda komaraca. Nakon desetak-petnaest minuta, primila me doktorica i čim mi je primjetila nabotivenu ruku, sva se oduševila:

- Aaaa, evo konačno jednog lijepog primjerka!
- Mooolim!?
- Ma čitavo mi je jutro dolaze neki granični slučajevi, ovo kod vas je «ono pravo»
- Znači li to da nemam puno brige?
- Oh ne, mladi gospodine, kod vas ima alergija ko u priči!
- Ahhh, prekrašno!
- Vidite ovo što vam je nateklo, to vam je crikvina, ovo ovdje pelud, pa ste onda alergični na sve korove, tu je još i ambrozija, pa čak i maslina...
- Maslina!?
- Da, ako vas može utještiti – smeta vam samo cvjetanje masline, na list i plod niste alergični
- Ajme!

Ljubazna doktorica mi je prepisala terapiju nekakvim novim lijekom koji navodno ne izaziva pospanost i osjećaj ošamućenosti (to bumo tek vid'li) i preporučila mi izbjegavanje boravka u vrtu i prirodi općenito. Ajme meni, đe me nađe!?
Ne smin radit u vrtlu?
Ne smin u prirodu!?
A onda se mogu i...

Da, pretpostavljao sam do sada da sam alergičan na sve vrste korova, i to ne samo onog biljnog porijekla, a dodatno me utješilo saznanje da ta famozna crikvina (Parietaria judaica) raste doslovno na svakome kantunu, iz zidova, kamena, pa čak i asfalta..
Ne sviđa mi s uopće ni samo njezino ime a kamo li još kad se sitim šta mi sve izaziva...
Ambrozija? Nije li to ono piće kojeg su pili antički bogovi na Olimpu? Je šipak, ovo je neka druga, blesava ambrozija, koja većinom raste u unutrašnjosti, ali ipak...
Sve u svemu – alergičan sam na skoro sve!



Ne znam...iskreno, jedva čekam da počnem uzimat te šarene pilule za lilule, pa da vidim kako će se sve to odraziti na moje krhko biće. Odricanje od omiljene zabave čeprkanja po vrtlu još mogu nekako prihvatit, ali odricanje od odlazaka u prirodu samo zbog nekakvog glupog peluda...a ne ne, ne dolazi u obzir...
Živi bili pa vidili...
Ipak, utješno je to da ipak nisam alergičan na još znatan broj mjesta, bića i pojava koje me okružuju pa se ipak s pravom nadam povoljnom raspletu priče.
Pa neću se valjda odreć svog lipog cvića na ovome svitu samo zbog tih blesavih korova!?
Hebo korov!