Eto ti ga na!
Tako mi i triba kad sam sam (ovo su namjerno dvije riječi) nametnija takav ritam pisanja. Od objavljivanja mog prethodnog posta prošlo je možda pedesetak sati a već čujem odjeke tam-tama iz daljine:

- Poala, a šta ti misliš!?
- Ajmo linčino, diži se!
- Ol smo se uspavali na lovorikama, ha?

Ma ne, nije ništa od toga, nema spavanja na lovorikama (O Đizs, zamalo sam napisa «nema spavanja s Lovorkom!»), čak suprotno, upravo sam presadija jedno stablo ( ili jedan grm točnije) lovora, pa ko zna, kad naraste dovoljno visoko...eh!

Jednostavno, kad stalno slušam o ovim užasnim događajima proteklih dana, tu u našem najbližem susjedstvu, čini mi se neumjesnim pisati o nekim tra-la-la-la temama. Sve brutalniji i suroviji zločini prebrzo i presigurno postaju dio naše svakodnevnice. Zaista je nevjerojatno je kakve je sve bestijalnosti sposoban napraviti povrijeđeni, frustrirani i pomračeni mužjački um! Brutalnost gomile zamjenila je brutalnost pojedinaca. Ne želim niti razmišljati o tome...

Idemo na jednostavnije teme.
U ovo doba godine, ne znam ni sam iz kojeg razloga, najradije mi se slušaju pjesme Jure Stublića i grupe Film. Nije to od jučer, ma tako je to već više od dvadeset godina. Prvi nagovještaji početka kraja zime, sve duži dani, miris dražesnih pupoljaka siječanskih u zraku, jednostavno..uz taj nagovještaj nekih toplijih dana najbolje mi legnu pjesme poput «Istina piše na zidu», «Doći ću ti u snovima», «Ivana»...

Pa di je uopće taj Jura, zna li itko???
Vozi li se još na raketi kroz Chicago!?

Idemo dalje s raketom ili bez nje, svejedno!
Polako postajem svjestan da me obuzima nova manija.
Uvukla se podmuklo, na mala vrata, sve kao neće ozbiljno...
Probaj samo malo, neće ti bit ništa...



Sićate li se Servantesa iz «Našeg malog mista?»
Kad bi ono sa kanoćalom oliti dalekozorom oko vrata šetucka, poljima, vinogradima, škrapama oko maloga mista?
Servantes je bija pisnik, umitnik!
Tražija je inspiraciju za rad na svom životnom djelu, tumačenju i privođenju veličanstvenog Don Kihota...Proć kroz život bez da se maćaš!

E sad, jučer ni je palo na pamet, u stvari posta sam svjestan kako sam uvatija pravi pravcati mot od Servantesa!
Samo šta je on nosija kanoćal, a ja oko vrata nosim digitalni foto-aparat!
Ugleda sam sa svoje ponistre kako popodnevno sunce baš nikako lipo osvjetljava brdašce iznad moje skromne kućice i nisam moga odolit nego sam se u čas zaletija gori da opalin koju...
Sliku, e!
A šta ste promislili!

Najbolja stvar u razvoju tehnike i tehnologije je ta da nam je približila i učinila dostupnijima mnoge stvari koje su ranije bile rezervirane za neku malu, ajmo reć privilegiranu skupinu ljudi.
Ma dobro, ajde, svi smo manje-više imali doma nekakve foto-aparate, ako ne baš japanske Canone i Nikone, onda barem one ruske haubice i maljutke. Ali to je bila zafrkancija samo takva. Najprije moraš kupit film, pa oprezno štedit na slikama da se ne bi trošilo uzalud, pa kad konačno ispucaš tih 28 ili 36 slika, pazit da ne bi osvjetlili film prije vrimena, sve to opet nosit u fotografa, čekat danima rezultate koji bi uglavnom bili poražavajući.

Ajme kako sam ovo ispa!?
Poala šta su mutne ove slike!
Je li ovo Dubrovnik u mraku?
Nije, to je Okrug Donji...



I sad zamislite koja je to srića, ovo sad kad živimo u eri digitalaca!
Pucaj brale, snimaj iz jednog kuta, drugog kuta, trećeg...manje svitla, više svitla, opcija «landscape», opcija «sport», pa ajmo malo na «sunset», svega ima koliko ti duša želi...
Lud'lo brale...



Na koncu, od stotinjak slika, izabereš deset gledljivih i sritan si ka prasac!
Da, shvatili ste, fotografija je ta manija koja me ufatila i ne pušća.
Nakon početne euforične faze u kojoj vrlo lako steknete dojam da su Mare Milin, Marija Braut, Hoyka ili Lupino, tek puki početnici nasuprot vašem još neotkrivenom ali veličanstvenom talentu, kad se malo ozbiljnije zainteresirate slijedi faza «znam da ništa ne znam»...
To je u stvari dobro jer je na samom početku i bolje manje toga znat!
Pa onda postupno otkrivate mnoge stvari o kojima ranije uopće niste razmišljali, niti ste ih smatrali jako bitnima u cijeloj priči.



Nekada davno, kad nije postojalo ovakvo bogatstvo priručnika, brošura, knjižica, u magazinu «Sam svoj majstor», negdje na posljednjim stranicama postojala je rubrika o fotografiji. Čitatelji bi slali svoje fotke na uvid, a onda bi vrlo strogi kritičar kojemu se nažalost više ne sjećam imena, davao svoje sudove i ocjene.
Mada mi u to vrijeme nije bilo ni na kraj pameti da bi me fotografija mogla jednog dana zainteresirati, sjećam se dobro opaski na račun kompozicije, pravila trećina, kontrasta boja i još desetaka i stotina raznih sitnica i krupnica.

Učiti, učiti nam valja, mislim da ne bi uopće bilo loše otići, ako ne u školu onda barem na na tečaj kreativne fotografije pa da barem na takav način prebrodim ovu sadašnju «znam da ništa ne znam» fazu.
Ako uvatim vrimena...
I dobrih vibracija naravno!
Današnje slike?
Ništa posebno, samo stilske vježbe...