Kao što je u ona davna vremena Arhimed iz Sirakuze udobno se smještajući u kadu punu tople vode glasno i radosno uzviknuo «Heureka», tako je na donekle sličan način i moja blogerska malenkost prije tek nešto više od godine dana puna optimizma i elana usklično napisala «Asti sto!»
Tražeći spas u debeloj hladovini i osvježenje od srpanjskih vrućina prošlog ljeta, nisam niti primjetio da sam već napisao post broj 200, a zahvaljujući ubitačnom ritmu bloganja koji sam uzgred budi rečeno, sam sebi iz nekih nepoznatih razloga postavio, danas iznenađen, vidno uzbuđen i tek donekle uvrijeđen, pišem već tri stoti post. Asti trista!

Bez obzira na to «njegujemo» li blog kao svojevrsnu autoterapiju, kao način da pobjegnemo iz monotone svakodnevnice ili smatrajući ga tek kao dobar način za virtualno druženje i upoznavanje novih ljudi, nema dileme da je većini od nas, egoističnih nadobudnih skribomana, blog postao nezaobilazan dio života. Tražeći svoje mjesto pod suncem, kao i priliku da na poželjno suvisao način izrazimo svoja razmišljanja, stavove i osjećaje, blog se posljednjih godina prometnuo kao više nego zanimljiva forma i sociološki fenomen koji tek očekuje svoj «povijesni sud».



Promatrajući ove brojke, nekako me najviša intrigira podatak da moji postovi (iako kratki, kako kaže blog-editor) sadrže prosječno 150 riječi. Ako taj broj pomnožim sa tri stotine postova, dobijem četrdeset i pet tisuća riječi napisanih za proteklih dvadeset mjeseci.
Nisam siguran koliko riječi sadrži Tolstojev «Rat i mir» ali...
Dobro, od tih četrdeset i pet tisuća riječi, vjerojatno se znatan dio odnosi na sastavne ( i-pa-te-ni-niti) i rastavne ( a, ali, nego, već, no) veznike i raznorazne zamjenice, pomoćnice, pročelnice i načelnice.

Na samom početku pisanja nisam previše razmišljao o koncepciji bloga, ali kasnije sam, možda čak i nesvjesno, poštivao neke osobne odrednice. Prije svega, ovo je autorski blog. Dobro, svaki blog je na ovaj ili onaj način autorski, ali želim reći da je 99.9 posto tekstova autentični proizvod mojih zbrčkanih, nemirnih misli i ideja, a sličan je ili tek nešto manji, udio vlastitih fotografija.
Ono što maksimalno izbjegavam je sistem «sijala Mare murtilu» ili moderno rečeno copy-paste.

Nije prevelika mudrolija u nekoliko minuta «skinuti» sa interneta neku pjesmicu, priču, atraktivnu fotku ili video clip, brzinski nalijepiti na blog i to proglasiti postom. O kej, to sve može biti prihvatljivo kao uvod ili prilog uz neku temu, ali ako je čitav post, pa i nizovi postova copy-paste, tada to, barem za moj pojam nije blog.

Nemojmo se lagati, možemo se praviti nevješti i neuki, ali i te kako smo svjesni da nam je osim pisanja zbog vlastitog zadovoljstva, jako jako bitno kako naši postovi prolaze «na tržištu», u javnosti, kakva je reakcija ljudi, kolika je čitanost... Svi smo mi manje ili više ego-triperi!

Blog «Brod u boci» prosječno čita između 200-250 «jedinstvenih posjetitelja» onog dana kad osvane novi post. Naravno, mnogi od njih navrate i više puta dnevno pa je ukupan broj posjeta negdje između 350 i 400, kako kad... Slijedećeg dana, broj «jedinstvenih» bude oko 150-180. Trećega dana bi taj broj vjerojatno bio oko stotinjak, ali taj treći dan, obično pretvorim u prvi, jer napišem novi post pa mi onda opet dođe onaj standardni broj «mojih» ljudi.

Kad imate sreće pa vam post bude objavljen na velikoj naslovnici Bloghaera, ovi brojevi se otprilike udvostručuju. Ako ste na «maloj» naslovnici, odnosno u «flash» vijestima onda je koeficijent otprilike 1.5, a na foto naslovnici 1.25...Manje-više, nisu ovo znanstveni podaci, ali po mojim iskustvima to je otprilike tako.

Kako odmiče broj dana bez novog posta, čitanost postaje sve manja i manja.
Nakon sedmog dana nema više nikoga, a vrlo sam svjestan da u slučaju da ništa novog ne objavim nakon desetak dana, nitko više neće ni pamtiti da je ikada postojao blog «Brod u boci»

To je nezgodna strana, deprimirajuća cijena bloganja. Brzina koja jede svoju djecu. Morate biti bistri, aktualni, zanimljivi, po mogućnosti duhoviti i pametni. Čitanje sa ekrana zamorna je aktivnost i ne podnosi duge forme. Ako u prvih deset rečenica niste rekli ništa bitno, klik prosječnog čitatelja na križić u kutu je neizbježan!

Izbor tema – široka priča!
Mislim da više nema teme koju neki bloger već ranije nije obradio ali zanimljivo je to kako se na istu temu može napraviti bezbroj varijacija, mutacija i kombinacija.
Takozvane «ozbiljne» teme, ne prolaze baš tako dobro. U nekoliko navrata sam pokušao pisati o lokalnim problemima, graditeljstvu, arhitekturi, ekološkim temama...
Moji vjerni čitatelji su to primili na znanje, ali već su se i ovako na daljinu osjećali potencijalni zvižduci i povici «ma daj, sve je to oukej, ali uh-dosadno je, daj nešto zanimljivije!».

Interesantno, plitke teme prolaze. U nedostatku boljih ideja, možete objaviti kako ste jučer čitav dan imali proljev i bili osam puta na we-ceju. Iznenađujuće je koliko će vam se ljudi javiti da su i oni isto imali proljev. Doduše, ne baš jučer, ali jednom su već, prije ili kasnije zasigurno imali....
Da, to može biti zgodno i simpatično, ali ne možete uvijek imati proljev.
Ponekad dobro dođe i zatvor...

Komentari su posebna priča.
Komentari su esencijalna radost bloganja.
Brojnost komentara ni u kom slučaju ne oslikava vrijednost napisanog posta. Ukoliko je neka tema diskutabilna, može se razviti živa rasprava, s možebitnim podmetanjima, izvrćanjem teza, pa čak i otvorenim vrijeđanjima. To zna biti prilično iscrpljujuće i demotivirajuće.
Koliko vidim, najviše komentara imaju pubertetlije, neovisno o tome koliko godina imaju. Kisach, pusach, super ti je blogach, posjeti moj pa mi komaj, standardan je folklor.
Komentari tipa laku noć, dobro jutro, pozdrav iz OS, također su živopisni i upečatljivi.

Nije mi na diku, ali jedan bloger ipak je dospio na ignore listu i to moj ( i ne samo moj) najžešći kritičar, legendarni "Sarajlija". Komentiranje sam mu zabranio prvenstveno zbog zdravstvenih razloga. Naime, njegove opaske i zapažanja su na mene imali izuzetno čudnovat učinak, počevši od aritmičnog lupanja srca, izbijanja plikova po tabanima i dlanovima, osjećaja gušenja i svrbeža na mjestima na kojima se počešati ne mogu. Priznajem, jedino je "Sarajlija" mogao kod mene izazvati reakciju da istog časa poželim odjuriti na Bačvice, tamo ga pronaći među piciginašima i prebiti ko vola u kupusu. (eto konačno sam dočekao da iskoristim ovog vola u kupusu! op.p)

Kako se ipak radi o gospodinu koji u životnom kalendaru broji nešto više godina od mene, a uzimajući u obzir da ne bi bilo uputno kršiti javni red i mir te fizički nasrtati na bilo koga zbog verbalnog delikta, svoje prljave namjere nikad nisam realizirao. Na sreću!
Mada sam zaprijetio da ću ubuduće brisati svaki njegov komentar bez obzira pod kojim se imenom ili nadimkom javljao, ipak sam pokleknuo, dobrim dijelom zbog toga što je najžešći kritičar drastično promijenio retoriku, iako sam uvjeren da su razmišljanja ostala ista.

S druge strane, komentari nekih blogerica imaju izuzetan terapeutski učinak na moje krhko biće. Osim što izmame osmijeh na lice, vrlo često me dovode u stanje nalik blaženstvu i nirvani, pa im u trenutku poželim uzvratiti na sličan način...Recimo, laganom masažom leđa i još nekih dijelova tijela koje nije uputno spominjati, poljupcem u vrat i tako to već kako ide...

Asti trista, mislim da sam svojih današnjih stotinu i pedeset riječi već debelo premašio.
Eh da, umalo zaboravih!
Ljudi moji, budite humani, vidite da imam čak četiri posta bez iti jednog komentara!
Pa dajte, ne budi vam teško, kliknite dolje na arhivu iz lipnja 2006. na onu prekrašnu sličicu Trakošćana, tu su moji prvi postovi koji uopće nisu loši ali eto, prošli su potpuno neprimjećeno, dok sam četiri dana čamio čekajući...
Bit ću vam vrlo zahvalan. Nudim masažu, heeeeeej!!!