Iskreno se nadam da nam naša stalna penjačka ekipa neće uzeti previše za zlo što smo evo već drugu nedjelju u nizu krenuli nekim drugim stazama, iako su razlozi, prilozi i prijedlozi posve razumljivi. Kako nam je više nego dobro poznato da nakon trećeg izostanka u nizu slijedi ukor pred isključenje, priznat ću vam da jedva čekam susret sa disciplinskom komisijom (pardon – povjerenstvom!) sastavljenom od strogih planinarki poput Žene od Mota, leptirićaste Danice i Neline Gustirne koje su se danas pentrale po kozjačkim vrletima.







Premda je biokovski vrh Vošac za nas iskusnije, ponosne diplomirane planinare predstavljao svojevrstan pisofkejk, bio je pomno odabran kao idealno odredište za upoznavanje i animiranje novih generacija ljubitelja prirode, bijelih, zelenih i modrih prostranstava. U skladu s tim namjerama današnja ekspedicija bila je sastavljena od članova koji su tek nedavno prohodali, preko mlađih i nešto manje mlađih pubertetlija pa sve do onih džombi sa nešto više utakmica u nogama.

Kako se dolazi do Vošca znaju već i ptice na grani, a mi smo, osim poslovično predivnog pogleda na Makarsku, okolna mala mista kao i otoke i poluotoke srednjeg i južnog Jadrana, mogli uživati u pogledima na jato za sada nepoznatih ptica izrazito crne boje koje su bilo vrlo motivirane za poziranje pred našim objektivima.





Na samom vrhu nismo se zadržavali predugo budući da su refuli friškog vitra već počeli svirati svoju simfoniju kroz zelene krošnje stabala. Do podnožja smo se spustili za dvadesetak minuta, a osim zaobilaženja mjestimičnih ledeno-sniježnih krpica, većih problema nije bilo.

Vožnja uskom biokovskom cesticom predstavlja pravu avanturu, iako pogled sa strane mame brojni atraktivni prizori, vozači moraju biti mirni i koncentrirani, pogotovo kad se naiđe na vozilo iz suprotnog smjera pa se na licu mjesta sistemom povuci-potegni, problemi rješavaju na obostrano zadovoljstvo. Pri povratku smo zastali u jednoj udolini u kojoj nas je dočekalo krdo divljih konja koji slobodno lutaju biokovskim prostranstvima. Možda smo se u početku ponešto i pribojavali bliskog susreta, ali strahu ubrzo nije bilo mjesta jer su se ove predivne životinje pokazale kao vrlo druželjubive. Doduše, nisu baš sa stopostotnom sigurnošću mogle odrediti nalazi li se u mojim rukama zalogaj kruha ili Olympusov digitalac, stoga je bilo potrebno primjeniti i određene diplomatske vještine.













Spustivši se u grad Makarsku, ni u kom slučaju nismo željeli propustiti ritualnu kavicu na rivi, kao i đir do poluotoka Osejave, točnije do punte koja zatvara ulaz u makarsku luku. Tu mi se pružila prilika za dum-dum škljocanje, otkrivajući na svakom koraku more novih atraktivnih prizora.









Kako se ogromnom brzinom približavalo vrijeme početka finalne utakmice na europskom rukometnom prvenstvu, ženski dio ekspedicije je, premda nevoljko, bio primoran popustiti neprestanim mužjačkim nasrtajima koji bi se ukratko mogli opisati sa «Idemo, idemo, priša nam je!»

Na koncu, pokazalo se da ne valja svaki put ni prišit!
U jednom trenutku se čak i pokazalo zrnce nade i to u momentu kad su suci potirali našeg izbornika Linu Červara na tribine, jer mi se tada učinilo da će se konačno netko dozvati pameti. Na žalost, ostalo je premalo vremena, ali tuzi ni u kojem slučaju nema mjesta, pa ćemo se za ovu priliku «utješiti» medaljom nešto manjeg sjaja.
U svakom slučaju – kapa dolje svima koji su dali svoj doprinos za ovo srebro ako ne zlatnog, onda barem platinastog sjaja.

I na koncu vam donosim još sam jedan pokušaj "umjetničke" obrade klasične dalmatinske teme -
"vidim jata onih istih pticaaaaaa......"