Ponekad dođu tako oni svakakvi - nekakvi šućmurasti dani kad se, s razlogom ili bez njega, osjećaš nikako, obuzme te kovitlac osjećaja od bespomoćnosti, samosažaljenja, bijesa, melanholije, tjeskobe, ispravljanja nepravde, tumaranja, lutanja...
Na sriću, ne traje to dugo, u stvari odlična je stvar da čak i nemam vrimena za takve gluposti jer konačno kad spustim balun na zemlju, vrlo brzo uvidim da imam puno više razloga za šetnju sunčanom stranom ulice.

Pa i ovo današnje moderato cantabile jugo koje obično zna donositi tmurne misli i glavobolju, nakon sinoćnje rođendanske zabave jedne drage prijateljice nije više tako naporno, teško i sivo.
U stvari, čak mi pruža i šansu, jer se jedino po jakom jugu mogu dobiti potpuni osjećaji na jednom, za mene posebnom, kultnom mjestu. Oni koji duže prate ovaj blog vjerojatno naslućuju kamo to odlazim na duhovni oporavak, pa neću opet nadugo i naširoko razvijati istu temu.

Za besposlenog čovika, u našim krajevima se zna reć da ide gledat kako more tuče u kraj. Naravno, po takvim shvaćanjima, puno bolje je sist s judima u konobu i bistrit raznorazne teme, od aktualnih političkih do onih vječnih filozofsko-enoloških.
Bez obzira na to šta će neko reć ili mislit, meni je još jednom bija gušt doć na ove škrape, već iz daleka osjetiti muklo disanje velikog plavetnila, odškrinut vrata kapelice svetog Ivana...
Osjetiti još jednom tu iskonsku snagu mora i valova ...



Ječi jugo vilovito...



Huči silovito...



Viče more hirovito...



Baš me briga šta me valovi zapljuskuju, triskaju, prskaju...
Već sam mokar do gole kože...
Još samo malo...



To je bilo to, smirenje bez duvana, alkohola, kemije i alkemije.
Seansa je završena, vraćamo se u udobnost civilizacije

Odlaze oblaci.
Barem ovi koji su me proganjali...



Opet sam onaj stari
Ili onaj novi, sasvim svejedno...