U olujnom moru zbrčkanih i valovitih misli koje mi se vrzmaju po labirintima između malih sivih ćelija, relativno često mi se dogodi da nisam u stanju točno procijeniti situaciju, U rakoraku između razuma i osjećaja koji s vremenom postaje sve širi i širi, moraš se na vrijeme odlučiti kamo, na koju stranu, jer ako previše čekaš, rastegnit ćeš se u špagu, a dobro je poznato kako muško tijelo baš i nije toliko elastično...

Jedna od prvih vrlo bitnih životnih odluka koje moramo donijeti u razdoblju kad smo mladi i zeleni, odabir je životnog zanimanja.
Kad odrastem...bit ću...pilot, doktor, lektor, korektor, vozač traktora, viličara, bagera, a možda čak i dizaličar...



U osmom osnovne, realno govoreći, nisam zna ko mi glavu nosi. Sva srića da u to vrime još nismo morali donositi konačnu odluku jer su i prva dva razreda srednje škole bila «opća».
Opća uzaludna, za mnoge...
Škola mi nije predstavljala problem. Ura vrimena učenja svakog dana bila je sasvim dovoljna da moja stranica dnevnika izgleda poprilično atraktivno. Ne mogu reći da mi je neki predmet bio posebno omiljen, to je sve ovisilo o trenutnom raspoloženju, godišnjem dobu, ruži vjetrova, lunarnom ciklusu, konstelaciji zvijezda i planeta, te naravno - stanju zaljubljenosti.
Općinsko natjecanje iz matematike – ide Brod, školska priredba povodom primanja prvašića u pionire – Brod piva, svira blokflautu, tuče u bubnjeve; prvenstvo škole u malom balunu – Brod igra livo krilo u konstantnom zaleđu; prvenstvo u rukometu – Brod naprosto razara protivnike.... Ah, kako je dosadan bija, sveprisutan, sveuspješan, idealan primjerak odvratnog štreberskog perspektivnog omladinca...

Na kraju drugog srednje trebalo je konačno odlučiti – kamo dalje?
Kako mi je veliko plavetnilo uvik bilo vrlo visoko pozicionirano na listi mojih romantičnih maštanja, tako su rasle i moje želje da jednog dana postanem kapetan nekog veeeeelikog broda koji će ploviti oceanima, dalekim obalama, uplovljavati u luke nekih egzotičnih otoka u kojima će ga zanosne domorotkinje darivati ogrlicama od školjaka, bisera i cvijeća. Ah...

I tako, odnesem svoje dokumente u pomorsku školu, sav zadovoljan, tra la la, pomorac bit ću ja!!! Pomorska škola, smještena nasuprot istočne tribine poljudske ljepotice, oduvik je važila za leglo geliptera, danguba, picaroša i linčina ekstra klase, ali u to vrime, ta činjenica me i nije posebno zabrinjavala. Mirno sam čeka kraj upisne groznice...

>

Ostalo je još možda dan-dva do kraja upisnog roka, a mater i otac mi došli doma cili iznebušeni – te da su se neki njihovi kolege profesori raspitivali di se mislim upisat, pa kad su čuli «pomorska» naprosto su popizdili, pa zabogamiloga šta će on tamo, to je loša škola, upropastit će se tamo, i tako dalje i tako bliže. Opća je ocjena – pošaljite ga u informatičare, to je pravo misto za njega.

A šta ću sad, poslušam ja nevoljko starije i pametnije, pa predam dokumente i za informatičare, potajno se nadajući da neću proć, budući da sam u drugom srednje ima čak i jednu četvorku u svjedodžbi i to zamislite - iz engleskog jezika!

Naravno, na koncu ta četvorka iz engleskog nije bila presudna, upišem se ja lipo u informatičare-matematičare u Teslinoj ulici broj četiri i naravno, nikad nisam zažalija zbog toga. To su bile predivne godine, pune dobrog druženja, malo suza i puno smija. Mada su kriteriji u toj školi bili znatno strožiji nego u ostalima, nije nam bila tlaka, naše duje i trojke imale su znatno veću specifičnu težinu nego mnoge petice u drugim školama. Ekipa u razredu, profesori i sve, apsolutno sve oko mene bili su naprosto neopišljivi...
Puno matematike i fizike, ali također i odlični programi iz hrvatskog, engleskog, filozofije, psihologije i mnogo čega još, od smotanih prištavih ćoravih štrebera, istesali su perspektivne intelekt-tukce par excellance....

Sve je to bilo lipo divno i krasno, ali nakon mature, tribalo je upisat i bokunić fakulteta.
Opet nisam ima pojma di ću i šta ću.
Šta uopće studirat, matematiku, informatiku, možda građevinu...opet glava u kupusu, kupus u glavi...Puno pitanja, malo odgovora...

I opet se meni javi moje more...
Ali...sad mi bez veze mi je upisat Višu Pomorsku, šta ću tamo?
I pojavi se na prvi pogled spasonosno riješenje.
U Trogiru je veliki škver, dobro stoje, potrebni su im inženjeri brodogradnje, dat će mi odma stipendiju, osigurano radno misto nakon diplome...
Eto ti pravog riješenja, bit ćeš opet uz more, brodove, probne vožnje, ludilo, dobit ćeš stan, dobru plaću, sve med i mliko...

>

Opet su me zamantale romantične predodžbe, pa stvarno bi to moglo bit zanimljivo, projektirati i graditi velike jahte, glisere, jedrilice, katamarane, podmornice....
I eto – upišem ja tu famoznu brodogradnju. Prve dvi godine u Splitu, treću i četvrtu ću morat u Zagreb. Ajde dobro, šta se može...

Vrlo brzo sam postao svjestan da u studiju brodogradnje malo toga romantičnog ima.
Puno više borbe s vjetrenjačama, izgubljenog vrimena, glavom u knjigu, knjigom u glavu, bezbrojna fotokopiranja skripti, ispitnih zadataka...
Na pola faksa, bija sam ka isciđena krpa. Ma nisam bija loš student, ali moga sam ja to i puno bolje.

Okupirale su me neke druge zanimacije...
Ima više subjektivnih i manje objektivnih razloga zašto je to bilo tako.
Sve se okrenilo naopako, doša rat, odusta sam od Zagreba, skrpija nekako šesti stupanj i šta sad...
Nema posla, nema ničega.
Ode Brod u vojnike...
Pa tako četiri i po godine...
Najbitnije je bilo ostat živ.
Sve je dobro kad se dobro svrši!

>

Na koncu, tek sam u svojoj tridesetoj, konačno doša u škver...
I sad kao projektiram brodove.
Ne megajahte, ne jedrilice, katamarane i podmornice.
Projektiram tankere od 182.90 metara dužine i 32.20 širine
Uvik isto...

Umisto da plovim po sinjem moru, guzicom zalipljenom za neudobnu stolicu, lelujavog pogleda usmjerenog u ekrane, tek krajičkom oka primjećujem kroz prozorsko staklo brodove koji doplove u trogirsku luku. E da mi je bit na njima..

A opet, mislim se... ma ko zna bi li ja bija spreman za život pomorca.
Je, lipo to izgleda kad ideš dva-tri dana na more, pa se vratiš u udobnost kopnenog života.
Romantično nadasve.
Ali provodit dane i dane, misece i godine na oceanima hmm...ne znam baš....
I kako bi je ovakav hmmm znate već kakav bez...žena, e žena!
Prokurba bi se definitivno!
U Mombasi, Dar es Salamu...
Bolje je ovako.

Brod sa oceana, posta je najobičniji Brod u boci.
Ostalo je povijest.

Sa četrdeset i nešto sitno, još uvik ne znam ko mi glavu nosi.
I šta ću postati kad odrastem.
Kod mene, sve je u zakašnjenju kojih dvadesetak godinica.
Fazni pomak.
Sad sam nekako, na nivou starijeg teenagera.
Najbolje godine su preda mnom...

>