Rezultati jučerašnjih izbora zasigurno su danas top-tema svih vijesti, razgovora i pregovora, ali protivno trendovima, nemam namjeru pisati o tome. U svakom slučaju, lijepo je da se svi osjećaju pobjednicima. Pa to je naprosto prekrašno, da ne kažem prestrašno...

Danas, 26. studenog, navršava se prva godišnjica smrti Ane Rukavine. Aninu priču, njezinu borbu sa opakom bolesti znamo gotovo svi. Sva volja i snaga očitovala se u samo dvije riječi. «Želim život» - odjeknulo je gromoglasno i gromosnažno u cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. U te dvije jednostavne riječi, očitovala se sva volja i snaga za životom, pa je posve razumljivo da je na takvo što, malo tko mogao ostati ravnodušan. Dobro se sjećam te nedjelje prije godinu dana kad sam s nevjericom ugledao vijest o Aninoj smrti jer sam, ne znam iz kojeg razloga, bio uvjeren da ta priča jednostavno MORA imati sretan kraj. Anina želja za životom je bila toliko snažna da je nadživjela svoj fizički odlazak sa ovog svijeta. Uvjeren sam da se i danas, tamo gore iznad oblaka, Ana zadovoljno smiješi.

Jedna druga životna priča, podjednako snažna, iako na prvi pogled nema nikakvih dodirnih točaka sa Aninom, priča je o Frani Lučiću, jedinom preživjelom vatrogascu iz kornatskog pakla. Od onog užasnog dana, kada su stigle prve vijesti, najprije o petorici pa nedugo zatim o šestorici tragično nastradalih, u stanju potpunog šoka, sa strepnjom smo iščekivali vijesti o zdravstvenom stanju ozlijeđenih. Gotovo svakog narednog dana, tragična bilanca bivala je sve teža i teža, izmučena tijela heroja gubila su bitke sa fatalnim ozljedama. Udarac za udarcem, svaki novi još teži i još bolniji...
Dvanaest heroja...
Zar je moguće, da nitko neće ostati???

Nisam se usuđivao o tome pisati ranije, ali eto na današnji dan, možda upravo zbog Ane, konačno imam snage glasno uzviknuti – Frane je živ!
Iako životna bitka još uvijek traje, ne želim više sumnjati da će Frane Lučić pobijediti posljedice teških opeklina na isti način na koji je preživio sepsu koja je zahvatila njegovo tijelo gotovo čitav mjesec dana nakon tragedije.
Bitka još ni izdaleka nije dobijena, jer osim fizičkih posljedica, Frani Lučiću predstoji i teška borba sa psihičkim posljedicama traumatičnih događaja i suočavanje sa saznanjem da je jedini preživio kornatsku tragediju.

Razmišljajući o ovoj priči, o vječnoj borbi života i smrti, asocijacije mi, opet ne znam zbog kojeg razloga gotovo na groteskni način vuku prema jednoj posve minornoj i beznačajnoj stvari koja nas, htjeli-ne htjeli prati ovih dana, a to je takozvani reality show – Big Brother.

Koliko reality show ima veze sa realnošću upitna je stvar, ali fascinira me činjenica kako se preko noći može postati «zvijezda» ležeći na kaučima i foteljama i vodeći isprazne razgovore. I na koncu, kad naši «junaci» kauča i fotelja napuštaju famoznu BB kuću, ispred ulaza dočekuju ih na stotine frenetičnih obožavatelja koji u kolektivnom deliriju kliču i aplaudiraju svojim instant ljubimcima.

Možda nije umjesna usporedba, ali osobno bih volio da se nešto slično dogodi onog dana kada Frane Lučić konačno izađe iz bolnice. Da ga ispred bolničkih vrata dočekuju stotine i tisuće ljudi koji su tu došli, iako ga osobno nikada nisu upoznali.
Naravno da se takav scenarij neće dogoditi. Životne priče nisu ni iz daleka tako «glamurozne» kao one koje se događaju ispred televizijskih kamera.

Iskreno se nadam da će Frane Lučić predstojeći Božić dočekati u svom domu i da će mu to predstavljati veće zadovoljstvo nego bilo šta drugo.

Frani je prije svega potreban mir, ali nikako ne i zaborav društva. Neophodan je angažman svih nadležnih službi i institucija da mu se osigura dostojna budućnost. Frane je student elektrotehnike na splitskom FESB-u, istinski omiljen među kolegama i prijateljima, pa se nadam i priželjkujem da će imati dovoljno snage da nastavi svoje školovanje.

Ana Rukavina i Frane Lučić postali su simboli života, gotovo nestvaran dokaz da heroji žive tu među nama, daleko od blještavih naslovnica i svjetala reflektora.
Gore iznad oblaka i dolje između bolničkih zidova na splitskim Križinama, dvoje su ljudi kojima se neizmjerno divim.

Ana, nikada te nećemo zaboraviti!
Frane, ne daj se!!!