Danas nema putopisa.
Kako nema!?
A nema, šta'š kad nema!
Eto konačno, da se i meni dogodi jedan vikend, a da mi guzica ne vidi puta!
Ali nije bilo dosadno.
Naprotiv!
Protekle dane obilježila mi je živa društvena i diplomatska aktivnost.
Na visokom nivou.
Štoviše, na vrlo visokom.
Nekoliko metara iznad tla, uglavnom...

Obradili smo širok spektar tema sa posebnim naglascima na ljubav, prijateljstvo i seks kao takav.
Postoji li ljubav bez prijateljstva?
Ima li smisla seks kao takav, bez ljubavi?
Kakvo je to prijateljstvo, pardon, htio sam reći ljubav – bez seksa kao takvog?
Postoji još najmanje šest ovakvih kombinacija, pa ako imate volje razbijati svoje pametne glavice ovakvim veleumnim pitanjima, potrudite se sami...

Mene muči nešto drugo.
Imam akutan problem.
Priznajem, malo je prečesto akutan, postoje dobre šanse da postane kroničan.
Gubim ključeve!



Dakle, problem je u nalaženju ključa.
Ne francuskog ne violinskog, ma niti bas ključa, već onog običnog, najobičnijeg, ključa koji otvara brave naše svagdašnje..
Stvarno idem sam sebi na živce koliko često gubim ključeve.
Ključeve od kuće, ureda, auta, motorbičiklete, broda, ključeve pojasa nevinosti, ključeve pojasa krivnje..
Ako me slučajno ugledate da lunjam okolo izgubljenog pogleda, atipičnih nervoznih pokreta, nakostriješen, prgav i nabusit – ne morate se previše zabrinjavati, vjerojatno samo tražim izgubljene ključeve. Opet!

Malo mi vridi to da svaki put podsjetim samog sebe – ključeve je potrebno ostavljati uvijek na točno određeno mjesto!
Da, lako je reć!
Učinit je već malo teže...
Dok je ovakvih kao ja, radnje za kopiranje ključeva nemaju straha za svoju budućnost.
Neko vrijeme sam imao taktiku grupiranja.
Na jedan privjesak staviš i desetak njih.
Ku'iš fakat ono...snop ključeva ka u svetog Petra.
Pa nek šuška.
Kao bit će lakše...
Ma da!
Još gore!

Ali čak i nije toliko loše tražiti izgubljene ključeve. Prevrneš sve po ormarima, sve džepove, javne i tajne. Pa u njima pronađiš recimo neku zaboravljenu novčanicu. Sto dolara. Ili ojra... Na temelju viđenog, zaključiš da je u ormar pala atomska bomba. Pa se prisiliš konačno sredit taj nered. Presložiš sve još jednom. Ipak, ključ nije u ormaru. Nakon toga tražiš dalje. Baciš pogled ispod kreveta. Na opći užas, otkriješ naslage prašine debele preko nekoliko centimetara. Brzo uzimaš usisivač u ruke i odlučiš sredit čitavu sobu. Prominiš lancune, jorgane, štep-deke. Istreseš tapete.
Kasnije na isti način pređeš na kužinu, dnevni boravak, garažu, podrum, vrt, svinjac, kokošinjac...Središ čitavu kuću i okućnicu, ali ključeve ne nađeš.
Dobro, ponekad čak i nađeš, ali to su ipak rijetki petci.

Nemam problema samo sa gubljenjem ključeva. Oh, znam ja čak i slomit ključ!
Ne pitajte kako!
I to za nevolju kad se već nalazi u bravi! Pa mi pola ključa ostane unutra, a onaj batrljak izvučem vanka.
I šta'š sad?
Na mo'š ni naprid ni nazad.
Minjaj bravu!
Ajme meni....

Doduše, ponekad se dogodi da izgubljene ključeve ipak pronađem.
Nakon nekoliko godina.
Desetljeća čak.
Samo onda imam novi problem.

Imam ključ. Ali ne znam od čega je.
Za koju bravu!?
Pa onda hodam okolo sa ključem u stand-by položaju.
Uvaljujem u razne brave.
Ova nije.
Nije ni ova!
Kvragu, koju bravu otključava ovaj ključ???
Nije to lako...
Stvarno mi nije lako.
Ne mo'š imat sve...

Još samo jedna sitnica.
Apropos prethodnog posta.
O bojama.
Vidim da su neki zaključili da mi je omiljena boja – plava!
Pa...bit će da su u pravu.
Ali...u svakoj boji ima ljepote.
Čak i u crnoj!
Da da, u crnoj.
Ne virujete mi!?