Kad jesen zajeseni,
grubo li je
ajme meni...

Premda mi po nekim tumačenjima, moja natalna karta pokazuje da sam navodno vrlo talentiran za izražavanje putem stihova, a čak mi i moje prezime vuče na verse, nisam posve siguran bi li se ova stihoklepačka konstrukcija mogla svrstati barem na klupu za rezerve treće postave antologije alter-naivne haiku poezije.

Iako mi je, vjerovali ili ne, takvu ocjenu prije mnogo ljeta dala jedna naša ugledna astrologinja, još uvijek sam prilično skeptičan prema njoj.
Stihovi i ja, lidl tumorou!



Eh da, eto nam već i mjeseca studenog. Još samo nekoliko dana pa će nam sa svih strana početi odzvanjati “zvončići, zvončići, zvone cijelu noć”.
I ono kad se Džordž Majkl vraća doma pa kao nešto pjevucka.
Pa još i mnogi drugi koji se vraćaju toplini doma.
Meni je ipak najdraža ona Lennonova...

Gledajući sve dične i vrle političke veličine, kako nam se smiješe sa slonić-tonić plakata, kanti za smeće, radio i TV reklama, obećavajući svijetlu budućnost, pojava rumenog debeljuškastog Djeda Mraza kako predvodi konvoj humanitarne pošiljke Coca-Cole pasivnim krajevima, dođe mi kao melem za dušu.

Sinoć sam napravija đir ulicama ubave naseobine koje u trenucima optimizma imam običaj pretenciozno nazivati gradom. Na ulicama osim nekoliko ocvalih starih momaka, čopora pasa lutalica i jata golubova u nervoznom letu – nigdi žive duše…
Tužna dalmatinska jesen…
Skratija je dan, produžila se noć…
Siguran sam da upravo u ovakvoj atmosferi nastaju one tužne dalmatinske pjesme
Ma ča je portugalski Fado kontra našim tugaljkama….

Ipak nije sve tako crno. U stvari – ništa nije crno.
Ima li išta lipše od boja jeseni!?
Ma dobro, vjerojatno ima, ali ovo je i tako samo retoričko pitanje…

Krasne boje jeseni pogledajte kod blogerice s kojom sam nekada dijelio školske klupe.
E sad da se ne bi ponavljali ili sudarali u temama i motivima, moje boje jeseni će ipak biti malo drugačije.
Umjesto žute, narančaste, crvene...
Još uvijek čeznem i sanjam moje duboko plavetnilo