Otvaranje zelenih škura u ranojesensko jutro nije donijelo oku baš ugodan prizor. Ulice mokre od kiše, nebo puno oblaka, bez i jedne krpice plavetnila sa zapada.
Kako to? – čudom se čudim - jer sam siguran da smo već danima ranije kod dežurnog u DHMZ-u naručili nešto sasvim drugo.

U svakom slučaju, diplomirani planinari nisu ni u kom slučaju sazdani od cukra ili od nekih sličnih rasutih komponenti, stoga hrabro grabimo uzbrdicom prema Sitnu Gornjem, baznom logoru broj jedan za većinu ekspedicija koje idu na pentranje vrletima Mosora.
Nakon prve kavice u Dunde, krećemo u akciju!





Danas je prvi izlet nove planinarske škole. Mnoštvo mladih, čilih i za nove avanture ornih
«pačića malih», krenuli su hrabro u nove izazove predvođeni jakim blogerskim snagama. Tu je najbolji bloger među planinarima i planinar među blogerima, legendarni Da Vinci, njegova bolja polovica Zizi koja se danas ipak morala brinuti o mačićima, te mlade i perspektivne Lipota Zore i Suncokreta2. S nama bi trebala biti i Oceana ali s njome se na žalost još nisam imao čast upoznati. Bit će prilike...





Unatoč kiši koja je i dalje dosadno sipila, krenuli smo zajedno sa pačićima malim do planinarskog skloništa osebujnog imena «Kontejner», što u stvari i nije tako čudno jer zahvaljujući urođenom talentu naših ljudi za arhitekturu i graditeljstvo, čak se i od običnog limenog kontejnera može napraviti ugodno sklonište.





Nas sedmoro već odraslih pačića, imali smo za danas na umu mnoštvo ambicioznih planova i želja, ali mokre i klizave stijene uz prve refule bure su nam ovaj put značajno suzile radijus kretanja. Iako je moja nadobudna blogerska malenkost zdušno navijala za opciju da se popnemo na vršni greben pa zatim po lojtrici dol pa po lojtrici gor, glas razuma ostalih pripadnika čopora bio je odlučujući. Fali vrhove, drži se doline...

Sve u svemu, napravili smo i danas jako dobru turu, čak i bez vrhunaca, nadisali se friške planinske arije. Putem smo otkrivali tragove veprova i ostalih umilnih beštija, čak i na poneku gljivu.





Kasnije smo u planinarskom domu od pripadnika GSS saznali da je šteta da nismo ubrali ovaj prekrasan primjerak i saznali usput kako na Mosoru nema otrovnih gljiva. Što ne znači da su sve gljive zaista i jestive, jer ako nisu ubrane na vrijeme i nisu dobro očišćene, imamo dobrih šansi da slasnu večeru završimo sa glavom pognutom nad jednim keramičkim elementom kojem se sad trenutno ne mogu sjetiti imena.

Tako smo i bez kulinarskih akrobacija sa gljivama, vrlo ozbiljno i savjesno pristupili tamanjenju planinarskog fažola koji nam je dao nov, snažan poticaj za kotrljanje prema podnožju planine.

Na koncu, opet nam se sve dobro posložilo. U dobrom društvu i ozračju čiste i netaknute prirode i veduta punih boja rane jeseni, imali smo danas, kako se to suvremenim riječnikom kaže, «vrlo kvalitetno provedeno slobodno vrijeme»