Nisam siguran je li to zbog horoskopskog znaka, podznaka ili neke druge konstelacije zvijezda ali, iako sam na moru oduvijek bio "ko riba u vodi", mnogi mi se čude kad im kažem da ribolov nije baš visoko rangiran na mojoj listi omiljenih aktivnosti. Jednostavno, za biti uspješan ribolovac potrebno je imati smirenost, dobru koncentraciju i mirnu ruku. Kako se moja malenkost baš i ne ističe navedenim osobinama, tako se u vlastitoj šumi zbrčkanih i nepovezanih misli, nervoznog cupkanja, poskakivanja i posvemašnjih posrtanja, moram nevoljko pomiriti sa sudbinom ludom – nikad od mene pravog ribara!

U stvari, tribalo bi se čak i malo potruditi, mnoge stvari se navodno mogu i naučiti. Uglavnom, imam osjećaj da ću u čarima ribanja i ribarskog prigovaranja potpuno uživati kad odem u penziju. Ako...ako...
Prvo ako – ako dočekam penziju
Drugo ako – ako do tada uopće bude ribe u moru...



Da, ali u svijetu prirode, a velikog plavetnila pogotovo, ima jedna krasna pojava koja se zove SIMBIOZA. Neću vam danas ovdje navoditi već otrcani primjer, zajedničkog života morskog raka samca Pagurus pridaux i moruzgve Adamsia palliata. U ovom našem slučaju simbioza se sastoji od toga da na more idemo mojom velebnom barčicom, a probrana ekipa nabrijanih i disponiranih ribolovaca nosi svoju dobru volju kao i svu potrebnu opremu.



Reprezentacija Strožanca isplovila je u najjačem mogućem sastavu – Jozo, Ante, Deni i Zlatko kao prvi ešalon borbenih ribolovaca, moja bolja polovica kao koordinator događanja i izvršni producent, te moja malenkost kao skipper, kuvar, dokumentarist, uglavnom - livo smetalo…

Naši odlasci na ribarenje, već tradicionalno počinju svojevrsnim ritualom – zaplitanjem nekoliko kilometara glupog , smotanog pa odmotanog, rašfilanog konopa oko propelera brodića mi moga.
Vjerojatno pretpostavljate da takav ritual izaziva kod mene lavinu beštimji, te raznih drugih verbalnih i neverbalnih reakcija nedoličnih jednom uglednom blogeru, ali pokušavat ću vas razuvjeriti.

Jednostavno, u takvim prilikama kažem sam sebi...
- Ah kako se divno sljubio ovaj dražesni konopčić oko elise i osovine! Kakva sreća! Sada imam prilike staviti masku na glavu i dvadesetak minuta zaroniti u nekakvu smrdljivu tekućinu koja po kemijskom sastavu najbolje odgovara sadržaju septičke jame!

Kad je ritual odmotavanja završen, krećemo hrabro naprijed u nove pustolovine. Cilj naše ekspedicije je pučinski škojić koji se nalazi tamo negdje daleko u nepoznatom akvatoriju sasvim blizu ruba do sada ljudskoj civilizaciji poznatog i istraženog svijeta. Nakon duge i iscrpljujuće bitke s valovima, od kojih su poneki dosezali nevjerojatne veličine, izlazak na kopno hridinastog otočića predstavljao je pravo zadovoljstvo.



Svaki put se iznova zadivim mojim ribolovcima kako oni sve te radnje, počevši od samog dolaska na «poštu», pripremanja ješke, same tehnike bacanja i lova izvode tako lipo smireno, stentano, kulerski... Naprosto poželim da i ja pokušam nešto slično. Ipak, dok oni iz mora vade reprezentativne primjerke srebrnastih i zubatih ljuskavih stvorenja, moje rijetke ulovljene ribice ističu se takvim raskošom boja kakvih se ne bi postidio ni sam Lucciano Benneton. Ipak, onaj osjećaj kad ti s druge strane udari, pa onda pun nade i slatkog iščekivanja mahnito povlačiš tunju je tako uzbudljiv i zavodljiv da ga je gotovo i nemoguće opisati.
Mislim, vrlo je sličan jednom drugom osjećaju, ali ne bih sad o tome...

Uglavnom, lovilo se čitav dan, pa još i dobar dio noći, ali sve nešto slabo, nikako...





Svitanje zore na moru je poseban doživljaj. Ovom prizoru samo još fale fanfare...
Ili neka muzika, a la "Odiseja u svemiru 2001"



Čak i na dalekom škojiću, nismo bili jedini "patnici"



I...na samom kraju, zanima li vas kakav je bio ulov? Sigurno vam je poznato kad gledate "Plodove zemlje", "More" ili tek običnu "Županijsku panoramu", pa ono kad TV reporteri pitaju ribare kako im ide. Onda gotovo po pravilu, ribari počnu kukat i plakat, suznih očiju pred kamerama iznose svoje životne drame, kako se od ribe više ne može živit, kako je prije bilo puno bolje, kako će prodat i brod i mriže i vrše i parangale, sve, baš sve i uvatit se kojega pametnijeg posla.

Prosto ti đođe milo takvih patnika i već počneš razmišljati o organizaciji humanitarnog koncerta na splitskom Poljudu na kojem bi nastupali Duško Lokin, Dalibor Brun, Milo Hrnić, Nenad Vetma, legendarni Mišo Mate, tri tenora, pardon tri kuma i još mnogi drugi. Mogli bi pozvat i Terezu. Nema veze šta se ona toliko zanese dok pjesmice pjeva, pa joj se nerijetko zna desit da zaboravi tekst. Ali nije Tere nacionale od jučer! Najprije započne sa La-la-la-la ili u krajnjem slučaju sa Na-na-na-na i već nekako dovede pismu do kraja.


U luku smo se vratili krajnje iscrpljeni, ali ekipa s vrha mula je bila toliko zaokupljena svojim aktivnostma da nas nisu njanci mrve obadavali...

I da se vratim na temu, jesmo li šta ulovili? Ma slabo ljudi moji, slabo, ne more se od ovoga živit, prodat ćemo i brod i mriže i vrše i parangale...
Evo vidite, sve šta smo ulovili, ovo teke, ovo zeru, jedva da je pokrilo ovo bokunić stolića...