Tipično nedjeljno jutro netipičnog rujna i ovog je puta pozivalo na avanturu pod radnim nazivom “put u nepoznato”. Nakon prve jutarnje kave i kroasana (zar se ne kaže kruvasana?), slijedi onaj trenutak slatkog iščekivanja kad puni entuzijazma pokušavamo odrediti današnju rutu kretanja. Uzimajući u obzir turbulentna zbivanja na nebu punom nimbusa, kumulusa i stratusa, a naravno i kretanje uragana Dean, kao i situaciju na Wall Streetu apropos uspona i padova cijene sirove nafte, izbor ipak pada na rijeku Zrmanju!

Cetinu i Krku samo do sada dobro “obradili” a Zrmanja nam je uvik nepravedno ostajala u rezervi. Dobro, cilj je određen, samo ostaje pitanje kojim putem? Nekako najlogičnije bi bilo da odemo do Karinskog i Novigradskog mora od ušća pa preko Obrovca dokle se može.

Da, to bi bilo najlogičnije, ali budući da rijeke ne teku uzvodno, isto tako je i logično da krenemo od izvora prema ušću, nije li tako? Idemo priko Drniša do Knina, pa se sa ceste prema Gračacu odvaja put koji vodi uz Zrmanju doli prema Erveniku i Obrovcu. Odlično, di ćeš bolje!

Uspješno smo mi apsolvirali i Drniš i Knin, kao i sve one bezbrojne prijelaze preko željezničke pruge. U selu Pađenima tražimo taj odvojak livo. Prolazimo prvi – nije to, prolazimo drugi, ma nije ni to, tražim i treći, nema trećega…

Dobro, tješimo se da i nismo ništa izgubili jer gledajući po auto-karti, već za nekoliko kilometara imamo još jednu cestu koja će nas čak i više približiti Zrmanji. Vozimo, vozimo, ali skretanja nema. Nema ga i dalje, nema pa nema! A kako će ga i bit kad nam se te strane ispriječilo neko ogromno brdo, ma šta brdo, prava pravcata planina! Šta ćemo sad, pa nećemo valjda ovako skroz do Gračaca pa se onda niz Velebit kotrljat do Obrovca? Šta ćemo dobit s time?

Malo trećom, više četvrtom pičimo dalje, evo nas već pred vratima Like, koje je ovo misto, Otrić, je tako je, evo nas u Otrić, ali skretanja livo nema pa nema. Ništa, vraćamo se nazad, evo vidimo da od ovoga mista di smo sad, jušto 13 kilometri doli mora bit to skretanje, možda ga prvi put jednostavno nismo usvitlili jer smo gledali nešto drugo. E koliko se samo stvari tako ne usvitli!

Kako ga nismo vidili prvi, tako nismo ni drugi, postoje samo neki makadamski puteljci, ali po našoj karti to bi tribala bit prava cesta! Konačno, kad smo s već vratili do samog Knina, pronalazimo nekakav asfaltirani put koji vodi prema Mokrom polju. Ajde, barem to…

Za Mokro polje nisam nikad čuja, nije baš da mi se to ime sviđa, ali ne sviđa mi se ni šta je asfaltirani put sve uži i uži, a još kad vidim da trava raste po asfaltu, jasno mi je da neće još dugo izdržat. Ovim putem Atila sigurno nije prolazija. Zle slutnje su se brzo obistinile i ubrzo vidimo da prema Erveniku i Zrmanji dalje vodi makadamski put. A ništa, šta ćemo sad, idemo, neće valjda još dugo ovako.

Vraga neće!
Truckamo se i truckamo, “Plava Ptica” bolno stenje prelazeći preko rupetina na nepoznatoj podlozi, a toga Ervenika nema nigdi! Prošlo je već dobrih pola ure dok smo konačno naišli na pravu cestu. Ubrzo vidimo i taj dugoočekivani Ervenik. Prelazimo priko mostića ispod kojeg bi trebala proticat Zrmanja. Sve suvo! Pustinja…Samo šljunak. Vidi se da tu nešto protiče, ali sad nema ni kapljice.
Ervenik je sablasno pust, sve je popaljeno, srušeno, grad duhova, ostavljen na rubu svijeta…
Užas rata, ludila i mržnje, ovdje će očito ostaviti trajne tragove.
Tješi nas jedino to šta na cesti vidimo putokaz prema Obrovcu. Ipak ne zadugo. Nakon nekoliko stotina metara nema nas više ništa utješiti. Opet makadam! Pa ovo nije za virovat, je li moguće da u 21. stoljeću još uvik ima ovakvih cesta!? I šta je najgore, sve su uredno označene na kartama! Čak i one kojih nigdi nema! Pa kako se ovaj “bili put” uopće može i smatrat za cestu???

Ništa, ne da nam se više lutat, vraćamo se natrag. Uglavnom, zaključak je da Zrmanja u stvarnosti ne postoji. Ljudi moji, Zrmanja je zabluda. Nema je! Jednostavno – nema je! Ako ste vi osobno i vidili neku rijeku za koju su vam rekli da je to Zrmanja – varali su vas. To je bila samo fatamorgana. Zapamtite još jednom – nema Zrmanje!

Vraćamo se prema Kistanjama jedinim asfaltiranim putem u radijusu od 300 kilometara. Usput se dogovoramo kako o ovome nećemo nikom pričat. Eto tako, barem nitko nikad neće saznat za naša bezuspješna lutanja. Jedino možda čitatelji bloga mi moga. E sad, nemojte vas pet-šest koji čitate ovaj blog to svima dalje razglasit!





Idemo na plan “B”! A za plan “B” mora bit nešto upravo na slovo “b” pa je naš slijedeći cilj Burnum, koji je već bija naše odredište prije nekoliko mjeseci, naravno da sam i pisao o tome, ali tada smo našli samo one poznate lukove, ali ne i amfiteatar koji se očito mora nalazit negdi blizu. Ako već danas nismo pronašli Zrmanju, eto nam barem malo sriće jer smo vođeni istraživačkim instinktom, par stotina metara od lukova zaista naišli na taj amfiteatar.



U tijeku su značajni arheološki i konzervatorski radovi. Ministarstvo kulture i Nacionalni park “Krka” daju šolde, a arheolozi sa sveučilišta u Zadru istražuju. Ovde bi se sigurno moglo pronaći puno lipih stvari, ali kako na tabli isprid ovog lokaliteta lipo piše da je nezaposlenima zabranjen pristup, tako se nismo približavali. Ka ono, e…razumimo se…
Uostalom mi nismo nezaposleni, e!
Uglavnom, kad se obave svi planirani radovi na ovom lokalitetu, virujem da će Burnum postat vrlo zanimljiva “destinacija”…





Na kraju, spuštamo se Krkom nizvodno sve do Šibenika, grada koji za mene osobno ima i više nego “poseban status”, iz više razloga…
Mali grad velikih ljudi – kako ga nazivam, nalazi se doslovce na vjetrometini, u meteorološkom i metaforičkom smislu. Stalno ga i iznova neki nemili događaju triskaju, udaraju, satiru, ali unatoč svemu, imam osjećaj da se ljudi ne daju tako lako. Spuštena zastava na pola koplja na tvrđavi Svetog Mihovila, neobičan mir i dostojanstvena tišina na šibenskim ulicama jasno govore kako dani žalosti nisu tek fraza, već iskaz iskrenog pijeteta i boli…







Od Šibenika prema Trogiru vozili smo se starom magistralom kroz Brodaricu, Grebašticu, Primošten…Jedan od najlipših dijelova naše obale danas izgleda grozomorno.
Zgarišta, zgarišta, zgarišta…

Ipak, ne želim završit ovaj post pesimističkom tonu, neću tako lako odustat od Zrmanje.
Ma znam da mora negdi postojat zelena Zrmanja!
A ko zna, možda je baš iz nekog posebnog razloga danas bilo suđeno da dođem u Krešimirov grad.
Draženov, Arsenov, Vicin, Faustov...
Bit će Šibenika, uvik će bit!