Kakvi su nam ovo šugavi dani zaredali?

Ni sam ne znam ima li ikakvog smisla sada, baš u ovom trenutku, dok smo svi pod dojmom užasne kornatske tragedije, govoriti o bilo čemu drugom? Osjećam da je neumjesno sada pisati o našim sportskim neuspjesima koji su nas zadesili ovih dana, ali kako je sport ogledalo života, možda je čak i moguće povlačiti neke paralele. Jer, tako se lijepo identificirati sa nekim našim sportskim herojima u trenucima dok oni postižu uspjehe. Tada padamo u stanje kolektivne euforije, osjećamo se sjajno, iako je vrlo vjerojatno da mi osobno nemamo apsolutne nikakve zasluge za takve uspjehe. S druge strane, kada naši sportaši nisu tako uspješni, nekako nam je najlakše odmahnuti rukom i zaključiti kako to i onako nema nikakve veze s nama i s našim životima.

Jednom sam već pisao o tome, ali mi se ta tema stalno vraća pa se i danas ponovno pitam – ma u stvari već znam odgovor – nama je potrebna kolektivna psihoterapija!
Možda to ne želimo priznati sami sebi, ali čini mi se da smo svi kolektivno, kao nacija, toliko istraumatizirani, nabijeni nekakvom negativnom energijom, skloni uopćavanju, netrpeljivosti i mržnji prema bilo kome tko je različit od nas.

Istodobno, a možda upravo i zbog toga, nemamo samopouzdanja i vjere u svoje mogućnosti.
Tako nam se često događa da iako realno i objektivno možemo biti vrlo blizu uspjeha, ne uspjevamo nikako iz sebe izvući onaj ključni atom, onaj završni «klik» u glavi koji će nas dovesti na vrh.
Pa onda nije nikakvo čudo da nas neki bezveznjak u liku nogometnog suca bezočno krade usred Zagreba, da igrači «majstora s mora» iako imaju deset minuta do kraja utakmice i mogućnost da jednim golom postignu veliki trijumf stoje nemoćno na terenu i nemaju snage krenuti naprijed, da Ivana Brkljačić jednostavno «pukne» suočena s mogućnosti da postigne rezultat karijere.

E sad zbog čega sve ovo govorim? Zato šta osjećam da nas taj negativizam koji smo slučajno ili namjerno sami proširili oko sebe, koči i onemogućuje da konačno zaista bude «vrijeme da se krene». Puno je lakše biti negativan nego pozitivan, puno je lakše rušiti nego graditi, puno je lakše nekoga popljuvati nego mu pomoći. Pa kako će nas drugi cijeniti kad sami sebe gadimo. Malo nas je al' smo g.... Hoćemo li više ovu rečenicu izbaciti iz naše kolektivne svijesti? Lijeni smo, ne želimo se potruditi za neki cilj, sve želimo preko reda, preko veze, lakšim putem...

Dojučerašnji partneri bezočno se svađaju pred očima javnosti, bezbrojne su obitelji uništene borbama oko nasljedstva u kojima se interesantno, baš svi osjećaju zakinutima. Brat se zakrvi sa bratom, sa sestrom zbog neke parcele koja i ovako i onako leži zapuštena u korovu i drači. Ali moj dio je moj. Samo moj!!! Ali to je druga priča....

Institucija koja bi po nekom povijesnom «defaultu» trebala biti moralna vertikala, još uvijek nije izašla iz Bleiburškog gliba, još se u svojim glavama nisu oslobodili ni ustaša ni partizana. Ali i to je opet neka druga, možda treća priča...

I konačno možemo li se mi kao kolektiv, kao nacija konačno dozvati pameti? Možemo li za početak definirati barem deset tema o kojima se uglavnom ili potpuno slažemo, kreirati nekih deset uporišnih točaka od kojih ćemo krenuti dalje. Da se okupimo oko nečeg što nas sve zajedno spaja jer, vrlo je lako naći ono što nas razdvaja. Možemo li vrijedne i pametne ljude poticati i motivirati, a ne ih, opsjednuti vlastitim ograničenjima, kočiti, nipodaštavati i u konačnici tjerati da svoju budućnost grade pod nekim drugim suncem.

Puno pitanja, imamo li odgovora?