Pozvala nas Danica na rođendan. Kaže, bit će nas desetak, ništa posebno, malo ića, malo pića, druženje, zawebancija...
Dobro, kažem..
Di?
Na Biokovo.
Na Biokovo !?!?
Subota na nedilju, na Lokvi...

Malo sam maka. I nije mi tlaka. Nisam jedini. Maklo nas je malo više. Normalni ljudi će rođendan proslavit tako da će se natuć spize i zapit u najbližoj konobi. E, ali mi nismo normalni ljudi. Mi ćemo se natuć spize i zapit na visokom nivou. Čak štoviše na vrlo visokom nivou.
Otprilike, u stvari točno 1467 metara nad morem. Planinarska kuća Lokva, visoko gori u vrletima Biokova.
Ova moja ekipa je sva već bila tu, netko prije, a netko kasnije, uglavnom jedini izlet planinarske škole kojeg sam propustio, bio je izlet upravo ovim stazama. Prema tome, imam dodatan motiv. Iako i bez toga motiva nije nedostajalo.

U Makarskoj smo pokupili našeg domara Riđu koji će ovom prilikom bit naš vodič i domaćin. Ima nas taman za nogometnu ekipu, vozikamo se sa tri tonobila kroz usku stazu planinsku. Sva je srića da nema puno prometa, jer mimoilaženje na ovakvoj cestici zna biti prilično traumatično iskustvo.

Ostavljamo autiće na jednom od rijetkih preostalih parkinga na području Dalmacije na kojima „koncesionari“ u (ob)liku i (ne)djelu lokalnih šerifa, još nisu postavili nekakvu rampu i počeli ubirat harač. Do naše Lokve, nešto je više od ure vrimena hoda.

Gori doli, uzbrdo nizbrdo, opterećeni prosječno sa tridesetak kila svega i svačega u našim ruksacima, hrabro grabimo naprid. Nitko se ne pita „ma šta nam ovo triba“.
Neka pitanja smo već odavno prevazišli





Uglavnom, rođendan smo proslavili mirno i dostojanstveno, kako i priliči ljudima u najboljim godinama. I za stolom smo svi bili vrlo uljudni, ispravno rukovali jedaćim priborom, nakon hobotnice ispod peke i punjenih liganja sa gradela, sok od borovnice i crnog ribiza poticao nas je na ugodno ćaskanje do sitnih noćnih sati.





Nedjeljno jutro u planini osvanulo je toplo, sunčano i ugodno. Ipak, donekle magličasta atmosfera nam je malo kvarila poglede prema moru i otocima. Biokovo je izuzetno zanimljiva planina. I šta se tiče geološko-reljefnih karakteristika, a naravno i biljnog i životinjskog svijeta. Tipičan kraški krajolik prepun vrtača, udubina i jama. Staze kojima prolazimo uglavnom prate obode grebena, tako da nam se stalno otkrivaju novi i novi uzbudljivi prizori. Dvadesetak minuta hoda od našeg „baznog logora“ nalazi se jama Ledenica, ogroman prirodni ledomat u kojemu i za najvećih ljetnih vrućina ima leda ko u priči.



Gledajući ovako iz visine zastrašujuće grotlo ove jame, u nevjerici pokušavam shvatiti kako su se još nedavno, prije tri-četiri desetljeća ljudi spuštali na dno i vadili ledene blokove.

Obišli smo i nekoliko susjednih vrhova. Opijajuća tišina. U ovakvoj atmosferi i malo glasniji razgovor je pravo svetogrđe. Ubrzo nam dolazi i „nagrada“. Sa susjednog grebena gleda nas jedna divokoza. Pa još jedna s druge strane. I još jedna...

Kako se samo elegantno kreću po ovom kamenjaru, pa to je milina za gledat. Ne bježe od nas glavom bez obzira, ali ipak održavaju pristojan razmak. Šta je sigurno-sigurno je, ne znaju one nalazi li se među nama i pokoja individua nečasnih namjera...



Naravno, u ovakvom okruženju vrime brzo proleti i već se lagano spremamo za povratak.
Sad prolazimo drugim putem, nešto kraćim, ali zahtjevnijim. Svakih nekoliko koraka nailazimo na stijene kojima su dijelovi odvaljeni od bezbrojnih udara groma. Ne bi bilo baš veselo da je više oblaka na nebu...

Eto nas konačno i do naših tonobilčića, svi smo umorni, ali sritni i zadovoljni.
Ipak, meni još vrag ne da mira, jer me pogled na svetog Juru, najviši vrh jadranskih planina mami magnetskom privlačnošću. Iako se do njega može doći i vozeći se raznim vrstama prometala, ipak odabirem ovaj „južni smjer“, pravi planinarski, uz koji je zbog strmine, provučena konopom osigurana staza. Raznim kombinacijama povuci-potegni, za nepunih pola sata, već sam na vrhu.



Eeee, vridilo je...
Stvarno je vridilo...
Konačno imam osjećaj da je popravni ispit kod svetog Jure zaista i položen.

Sami vrh Biokova zauzima zgrada televizijskog odašiljača sa bezbrojnim antenama i satelitskim pijatima. Stotinjak metara niže nalazi se kapelica posvećena svetom Juri, naravno. Zanimljivo je to da se ova kapelica prije gradnje odašiljača nalazila na samom vrhu, ali je zbog „viših interesa“ te napretka tehnike i civilizacije humano preseljena, kamen po kamen na današnje mjesto.



Bilo bi dobro zadržati se ovdje i malo duže, ali znajući da me u podnožju nestrpljivo čeka moja ekipa, brzo se vraćam natrag. Putem nailazim na dvoje mladih iz jedne nama vrlo prijateljske zemlje, čiji se građani odlikuju pokušajima nesvakidašnjih pothvata o kojima za sada ipak ne bih. Čini mi se da se ni ovaj par baš puno ne razlikuje od svojih osebujnih zemljaka, jer su do vrha stigli vozeći se skuterom, a od opreme su imali samo šlape i šugamane...





A kad smo već kod šlapa i šugamana...
Lito je, vruće je, planine nas mogu i malo pričekat.
Uživam u (ne)zasluženom ostatku godišnjeg odmora...