Život je na škoju i radost i tuga.
Tako kaže pjesnik. Ma znate šta, osobno mislim da je gotovo svugdi život i radost i tuga, samo na otocima to sve izgleda izraženije, poetičnije i onako nekako uzvišenije.
No jedno je sigurno, otočka atmosfera je zaista posebna, taj specifičan, pomalo introvertiran ritam života nepogrešivo nam i bez kompasa i GPS-a govori da se nalazimo na posebnom minijaturnom kontinentu.

Kontinentu koji ima svoja pravila u govoru, ponašanju i načinu života. Takva pravila nisu formirana dekretom, statutom ili nekim drugim pravnim aktom, nego ih je odredio sam život kroz stoljeća.
I onda vam se dogodi da u takvom ozračju, ona famozna škojarska “škrtost” postaje puno bliža i shvatljivija. Jer, ta škrtost nije neki hir, nego uvjet opstanka.

Ne valja se razbacivat.
Ni vodom ni hranom, a bome ni ričima…
Kad se krene u nešto dobre volje i s pozitivnim mislima, onda vam se mnoge stvari poslože same od sebe na najbolji mogući način. Pa smo tako imali oblake i kišu kao osvježenje za “hodit po varhima”, a narednih dana nam se namistilo lipo, vedro i sunčano vrime za “osvajanje” mora i plaža.



Ovaj dio otoka nije tako razvikan, “kao” nije glamurozan, nekima bi vjerojatno bija dosadan, zamislite nema niti poslije-plažnih veselica
I bolje da nema!
Jer ovako možemo na miru otkrivat svu lipotu oko nas.

Danas pješačimo nekoliko kilometara prema moru, prema Vrboskoj. Zanimljivo je kako su mnoga primorska mala mista nastala kao “dica” od sela u unutrašnjosti. Kako su otočani morali istovremeno bit i meštri svih zanata i težaci i ribari, tako bi obično u najbližoj uvali podigli nekoliko ribarskih kućica, par mulića za vezat brodove, popločali bokunić rive i kako to već ide. Malo pomalo te lučice i ribarska sela su prerastala u naselja čak i veća od onih od kojih su potekli. Tako se i Vrboska razvila kao luka Vrbanja jednog od najstarijih otočnih naselja.





V(a)rboska je bonboncin od mista. Dubok, dobro zaštićen zaljev, mali otočić u dnu vale, Molo bonda, Vela bonda, pa još most, mostić i mostičić…







Postoji i ribarski muzej,ali smo ovog puta nažalost naišli na zatvorena vrata.
Pišem pod obavezno za slijedeći posjet
Posebnu draž čitavom malom mistu daje tvrđava-crkva Sv. Marije. Ovako nešto se ne viđa svaki dan.
Najbolje od svega je da ova neobična građevina podsjeća na brod.
Naravno da me osvojila na prvi pogled.







Upeklo sunce, pospano kasnoproljetno popodne. Nema pasa. Po kaletama tek tu i tamo netko protrči.
Iako se mom skromnom mišljenju najgenijalnija domaća serija svih vrimena snimala nedaleko, u obližnjem Starom Gradu, upravo mi ova mala smišna Vrboska ima “ono nešto” od maloga mista. Ne bi me uopće začudilo da je iz neke kaletice izletija Roko Prč ili Anđa Vlajina.
Sevantesa sam zamalo i vidija. Svako naše malo misto ima svoga Servantesa…

Naravno da smo u ovoj pitomoj modroj vali bacili i kupanjac, a nakon toga šetnicom uz more napravili još jedan đir do Jelse i nakon pića cura i mladića opet natrag u naše Svirče.





Jeste li primjetili da u ovom postu nisam niti jednom spomenija nikakvu spizu ni piće?
A sad ću...
Ipak neću, može se koji put i preskočit večera.
Eto, ništa nisam reka...



Aj, dosta je…