Nakon nekoliko uzbudljivih dana nalik vožnji kajakom na divljim vodama, evo me opet u mirnijem toku rijeke, pa nastavljam plovidbu laganijim zaveslajima. Fešta je bila prava kako i priliči, u najboljem mogućem društvu i ambijentu, stoga ukoliko mi pođe za rukom naći sponzore dobrog srca, doček prvog dana proljeća bi ubuduće mogla postat i tradicionalna svečanost.

Postao sam ponosni vlasnik nekoliko novih knjiga koje jedva čekam pročitat, pa da obogatim svoje spoznaje o moru, plovidbi, kulinarstvu i najnovijoj zanimaciji – fotografiji. Naravno da sam dobija i nekoliko boca ispunjenih plementim tekućinama. Iako danas obilježavamo Svjetski dan voda, takve tekućine ipak nisu tema današnje priče...



Jučer me moja blog-sestrica upozorila na jedan članak u kojem se spominje mogućnost izgradnje aquaparka u Trogiru. I sam Trogirski list donosi samo šturu informaciju kako su dogradonačelnik i pročelnica za prostorno planiranje prošlog tjedna boravili u španjolskom gradu Valenciji, gdje su se tvrtke Millers i Aqua Adora potvrdile u uspješnosti izgradnje spomenutih sadržaja. Nadam se da im je bilo lijepo u Valenciji.
Dogradonačelniku i pročelnici, naravno...
Kakvi bi konkretno bili sadržaji takvog vodenog parka, uopće se ne spominje. Ovako na prvi balun, imam osjećaj, ma u stvari mogu bit i potpuno siguran, da od toga u konačnici neće biti ništa.

Mislim da je to samo tipično naše mazanje očiju. Akvapark je samo još jedan u nizu modernih atraktivnih izraza koji obično izazivaju poznatu reakciju koja bi se najbolje dala oslikati onomatopejom wow. Eto nekidan sam pisao o prvom botaničkom vrtu u Hrvatskoj koji stoji devastiran i totalno zapušten, jer se za obnovu takvih vrijednosti naravno ne može pronaći novac, a za zvizdarije tipa akvapark odmah se nađe neki slatkorječivi investitor. To je ona mađarska ekipa koja pokušava progurati istu stvar kod Vodnjana, ali su tamo neočekivano naišli na snažnu reakciju, pa vjerojatno uzimajući u obzir onu devizu "što južnije, to tužnije" pokušavaju progurat to isto u Trogiru.

To me odmah podsjetilo kako su upravo ti Mađari napravili onaj nakaradni tobogan na plaži hotela "Medena" koji se ističe svojom „izuzetnom ljepotom“. Ka šaka u oko! Pokušavaju nam kao ultramoderno, progurat nešto što je u osviještenom dijelu svijeta prošlo svršeno vrijeme. Cirkuske točke sa životinjama su definitivno prevaziđena stvar. Da tuljani i dupini moraju izigravat majmune od sebe!?

Ne znam zašto smo toliko opčinjeni umjetnim stvarima i fascinirani kičem da bezrezervno prihvaćamo blještave novotarije, nadajući se da će preko njih, naša nekadašnja mala mista, doživjeti svojevrsnu LasVegasizaciju....

Doduše, ne bih imao ništa protiv izgradnje nekog plivačkog bazena ili pravoga akvarija, ali kao što rekoh, cirkusarije sa dupinima – ne hvala!

Zar ne bi bilo bolje da se više posvetimo zaštiti i očuvanju naših živih akvaparkova, našeg jedinstvenog mora, rijeka i jezera. Pa da na takav način omogućimo i dalje pravi život njegovih stanovnika.

Prije nešto više od desetak godina, sklepa sam nekakvu barčicu, malu jedrilicu s kojom sam gušta bordižavat nošen valovima ljetnih maeštrala po Saldunskom zaljevu. Od vale do vale. Jedrim i uživam. U jednom trenutku primjetim ispod krme veliku sivu sjenu. Niti metar ispod kormila jedrilice, savršeno jednakom brzinom prati brod. Pa iskoči pored jednog boka, zaroni i opet izroni sa druge strane. Viđao sam dupine relativno često do tada, pa i velika jata od trideset, pa i četrdesetak jedinki, ali nikad ovako blizu. Sjajna, glatka koža, tamne pametne oči, nevjerovatan osjećaj. Kud god bi plovija svojom jedrilicom, on bi zajedno sa mnom. Ka poslušan kućni ljubimac. Idućih dana, kad bi izaša na more, samo bi klapnija dlanom nekoliko puta po krmi broda i ne bi prošla ni dva minuta, eto ti moga dupina! I onda bi započela igra...

Naravno, nisam ja bio jedini sretnik, brzo se pročula priča o neobičnom dupinu. Znali smo da je prije rata u Bokokotorskom zaljevu obitava jedan takav dupin kojeg su nazivali Joca, pa smo nekako pretpostavljali da bi ovo moga bit upravo on, samo što dolaskom u hrvatske teritorijalne vode nije više bija Joca nego je posta Jozo. Naš Jozo je znalački izbjegavao bučne motornjake, ali bi bez straha prilazija usidrenim brodovima po čiovskim valama. Najviše je volija dicu, a ona su ga obožavala, kupala bi se zajedno, mazila ga, tetošila, a predvečer kad bi zabonacalo, zna bi Jozo doći do pontona u ACI-jevoj marini izazivajući opću radost i veselje. Jozo je postao istinska atrakcija. Ipak nije mu bila draga prevelika gužva. Jednom sam ga uspija dovest sve do plaže hotela „Medena“, one iste plaže na kojoj se kočoperi onaj ruzinavi monstr-tobogan . Kad su kupači primjetili peraju iza moje jedrilice, većina ih je prestravljeno utekla vanka. Ali kad su skužili da se ipak radi o dupinu, a ne o morskome čuki, masovno su uletili u more i okružili Jozu. Ispočetka mu je bilo drago, ali brate, šta je previše – previše je.

Čak me je jedan klinac pita: „Barba je li to vaš delfin?“

Kako se misteriozno pojavija, na isti način je i nesta iz Saldunskog zaljeva. Kasnije smo saznali da su neki, najblaže rečeno divljaci, proganjali našeg dupina dinamitom. Valjda im je para mriže. Sa strepnjom smo samo mogli pretpostavljat šta se dogodilo.

Naravno, dupin Jozo je ipak bio izuzetna pojava, ali svima nama koji smo došli u doticaj s njim, ostala su nezaboravna sjećanja, jer upoznati takvu životinju u njezinom prirodnom okruženju je nešto zaista posebno. Ta gracioznost njegovih pokreta, savršeno plivanje, ma nešto nezaboravno... Može li se to isto doživjeti u dupinariju? Bi li vi bili sretni u zatočeništvu?

Sa porastom turizma i broja plovila na moru, posljednjih godina sve rijeđe srećem dupine. Zadnji put sam ih u većem broju vidija pored Grebena, blizu otoka Silbe. Svaki put kad dolazim na Silbu, oni me redovito pozdrave. Ova skupina je vjerojatno dio „lošinjske“ kolonije o kojima se brine udruga „Dupinov san“. Ono šta oni rade je pravi put kako očuvati i more i život u njemu.



Jeste li znali da otprilike 70 posto našeg tijela čini upravo voda? Prema tome, ako uništimo vode...