U sklopu multimedijalnog projekta "školovanje kroz čitav život" koje se odvija pod motom "čovik se uči dok je živ", evo mene opet u školskim klupama. Ne, ne tribate se plašit, nisam ni u kojem slučaju opet prisilno u auto-školi zbog prevelikog broja kaznenih bodova, već u jednoj puno boljoj u svakom pogledu – onoj planinarskoj .

Hrvatsko planinarsko društvo "Mosor" svake godine u proljetnom i jesenskom terminu, organizira opću planinarsku školu i to je izvrsna prilika kako za one koje već imaju nekakva iskustva u pentranju i upoznavanju prirode, tako i za one totalne početnike sa gradskog asfalta ili seoskog gliba, svejedno. Nikad nije naodmet naučiti nešto novo.
Četvrtkom "teoretiziramo" u prostorijama društva, a nedjeljom se ide na praktičnu nastavu.

Kud će suza neg na oko, tako smo i mi mlađahni (više-manje) i poletni (manje-više) polaznici OPP-a ovu nedjelju proveli na matičnoj planini – Mosoru.



Drndavim i rasklapanim minibusićem smo se dovezli na najčešću planinarsku polaznu točku – selo Sitno Gornje. Ima nas tridesetak i kažu da je to najmasovnija skupina zadnjih nekoliko godina. Društvo je vrlo šaroliko i po godinama i po navadama, ima blago zbunjenih, ali i onih zbunjeno blagih...

Nemamo previše vrimena za gubljenje, idemo odmah na zagrijavanje, malo pješačenja do planinarskog doma, tri kvarta od ure za početak. Vrijeme i teren idealni za igru, momčad i djevojčad istrčala je u najjačoj postavi. Ima čak i publike u obliku daždevnjaka.



Pored doma smo malo predahnuli, popili čaj od planinskih trava, ustvrdili di smo, šta smo i krenuli naprid u nove pobjede. Slijedeći cilj je ledinica Gajna, pored koje je rupetina čiji izgled baš i nije najčarobniji na svijetu. Imamo kratko predavanje i u hodu se dogovaramo za daljnje akcije. Razdvajamo se u dvije grupe. Oni pametniji ostaju na Gajni, a oni ambiciozniji među kojima se naravno nalazi i moja pretilost, idemo na vrh Mosora. Kad sam već doša dovde, ne dolazi u obzir da se ne popnem do Vickovog stupa. Odvaja se nas desetak, vaš nadobudni bloger na čelu kolone, a vodič-instruktor na začelju vodi računa da netko ne bi zaostao.

Nije baš ni jednostavno odredit ritam uspona koji većina može pratiti, jer su neki i precjenili svoje mogućnosti. Usporedno s nama, penje se jedna čitava obitelj. Mama, tata, troje dice i pas. Najmlađe od njih ima možda pet-šest godina, ali penje se ka veliki. Svaka čast!

Nakon nešto više od ure vrimena eto nas na vrhu. Ovaj vrh je na 1330 metara i on je devet metara niži od najvišeg Velikog Kabla, ali ogromna većina "ekspedicija" dolazi upravo na ovaj. Stotinjak metara dalje nalazi se Vickov stup, omiljeno misto za fotografiranje.

Dan je fantastičan, iako ima malo sumaglice pogled seže na sve strane. Samo je nebo iznad nas. Na sjeveru proviruju snježne kape Svilaje, Dinare i Kamešnice, puca pogled još dalje, sve do bosanskih planina. Ispod nas Split i Kaštelanski zaljev, proviruju iz mora i pučinski otoci, Svetac i Jabuka. Kruška se ipak ne vidi...





Ne ostajemo dugo na vrhu jer je dio ekipe začaran pričama o famoznome fažolu koji se poslužuje u planinarskom domu i inzistira na šta bržem povratku jer se očekuje navala izletnika, a količine fažola su ograničene skromnim kapacitetom domskog kazana.

Na povratku je čelo kolone zauzeo naš vodič-instruktor, totalno opčinjen sjurio se niz padinu u stilu Bode Milera, to je bio tempo koji su tek rijetki uspjevali pratiti. Tek sam povremeno uspjevao ugledati njegove štapove koji su poput vesala davali novu enegiju našem pomahnitalom vodiču. Nekoliko nesretnika koji su prihvatili taj tempo su širom iskolačenih očiju i isplaženog jezika iskazivali svekoliko oduševljenje.

Sva srića da sam na vrime zaključija da to baš i nema nekog smisla, pa sam sa ostatkom ekipe uvatija neki pririodniji ritam. Poznate su mi ove mosorske staze pa nema nikakvih problema.
Među nama je i najmlađi polaznik škole, četrnaestogodišnji Josip Janković iz Hrvaca koji je infišan u planine i siguran sam da će upravo on, jednog dana osvajati osamtisućnjake. Mali jednostavno ima "mota".



Možete li zamisliti razočaranje naših fažol-fanova kad su u šprintu došli do doma i shvatili da su sve porcije razgrabljene! Neki su utjehu pokušali pronaći u kiselom kupusu ali to jednostavno nije to. U samom domu i ledini ispod, ogromna gužva. Privučeni zovom planina i ohrabreni lipim danom, došlo je na stotine izletnika. Lipo je to. Neka ljudi uživaju. Samo bi još bilo bolje da u prirodi ostave samo tragove svojih stopa.

Idemo sada opet svi zajedno, dalje po planu i programu, nećemo se spustit do Sitna Gornjega, već idemo drugim putem sve do Žrnovnice. Više od dva sata pješačenja u prilično jakom ritmu izmorilo je, nadam se ipak ne i obeshrabrilo, mnoge pačiće male. Prvi sati "praktične nastave" su bili i te kako zahtjevni. Čini mi se da će ovih petnaestak kilometara uspona i silazaka planinskim stazama ostavit idućih dana lipoga traga na stopalima i mišićima. I sam priznajem da sam crka!

Baš me zanima u kakvom ću stanju zateć ekipu u četvrtak na "teoretskoj"...