Kako se ono kaže da se ploviti mora a živjeti baš i ne!?
Dobro, ajde i to je još samo jedna od povijesnih zabluda ili samo nespretna interpretacija izjave nekog mudrijaša.
Ali nema veze, ta izreka uvik dobro dođe nama "zamantanima" svim divotama mora.

E sad, da ne bi bilo po onoj "ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu" onda bi se stvarno moglo zaključiti da sam ipak popustija na pozive iz
mog "bivšeg" jediličarskog kluba koji su me čak i ovdje, na ovome blogu
prozivali komentarima u stilu da sam se uzoholija i da mi je ispod časti preći prag staroga društva.
Ne, nije mi ispod časti, dapače, zašto ne bih pomoga ako mogu. Teško li je žabu u vodu natirat...





Dakle, ovog vikenda održana je jedriličarska regata "Kup Kairosa"
kojom tradicionalno započinje sezona jedrenja na ovom dijelu Jadrana.
Mali optimistići, nešto veći laseraši i najveći jedriličari u bolidima klase 49-er,
svatko na svoj način, tražili su najpovoljniji val mora i reful vitra
za dohvatit čudesni Kairosov čuperak sreće.





Kako ovo ipak nije sportska rubrika nekog lokalnog tjednika već običan blog, tako mi se sada baš i ne da objavljivat popis prvoplasiranih u svim klasama. U stvari, najlipše od svega je da u ovome sportu ima puno pobjednika i to ne nužno onih koji prvi prijeđu zamišljenu crtu cilja. Za mnoge momčiće i curice od 9-10 godina kojima je ovo bila prva regata u životu, velika je pobjeda da su unatoč kiši, promrzlim rukama i cvokotanju zubi od uzbuđenja, straha i hladnoće, ipak uspjevali odjedriti čitavo regatno polje.





I kad im vidiš ona sretna nasmijana lica kad ulete svojim "kadicama" u cilj, to jednostavno zarazno pređe i na nas bivše "optimiste", pa u tom trenu po tko zna koji put osjetiš nemalu dozu ponosa jer si nekim novim klincima pomoga da otkriju u sebi magičnu privlačnost mora.