Bura vam je jedna obična divljakuša koja bane iznenada i nepozvana, pa unese nered i urnebes di god dođe i prođe. Iako se čini nepredvidljiva, ipak ima i kod nje nekih regula koje se poštuju od kad je svita i vika. A to je da bura ima lipi običaj malo se stišat oko podne, jedne ure...
Lipo se kaže da tada bura ide na ručak. A još ako se radi o nedjeljnom ručku, onda to zna potrajat i malo duže.

Pogled sa obale mora prema planini budi dobru dozu strahopoštovanja.
Ali nudi i izazov. Je li se moguće uspentrat preko ovih klisura?
Uzimajući u obzir da je sredina zime, da su dani kratki i vrime nesklono za egzibicije, bolje nam je ne izazivat vraga, pa se odlučujemo ipak za „penzionerski“ način.
Provozat ćemo se onom stazicom, da ne kažem mazohističkom cestom prema televizijskom odašiljaču na najvišem vrhu svetom Juri, na visini od 1764 metra nad morem.





Pa ćemo lipo kad se popnemo gori na visoravan, procijenit situaciju di ćemo i kako ćemo. Iako je i u samoj Makarskoj zalepršalo nekoliko snježnih pahuljica, nismo ni pomislili na odustajanje. Zanimalo nas je kako izgleda Biokovo u ovo doba godine, a kako namjeravamo krajem veljače krenit u "Mosorovu" planinarsku školu, dobro bi nam došlo i malo treninga.

Doduše imamo mi ispenjanih i brda i planina, ali nikad nije loše naučit nešto više.
Vožnja uskom planinskom cestom traži dobru koncetraciju. Svakih nekoliko stotina metara je ugibalište i jedino se tu možete mimoilaziti sa onima koji idu suprotnim pravcem. Sva je srića da ih je u dvadesetak kilometara bilo svega dva-tri. Kako smo mi Dalmatinci ludi za snigom tako nam baš puno i ne smeta, čak i kad ga ima smrznutog na cesti. Bahatim se kako znam dobro vozit po snigu i ledu. Vlasnica "plave ptice" baš i ne dijeli moj optimizam.

Prema najvišem vrhu cesta postaje gotovo neprohodna. Zato stajemo kod planinarskog doma u podnožju Vošca, jednog od biokovskih vrhova. Lagano pada friški snig. Tišina je, nema nikoga....

Putokazi govore da do vrha ima dvadesetak minuta pješačenja. Idemo prije nego počne prava vijavica. Moja bolja polovica je nabila takav tempo da smo stigli do vrhunca za petnaestak minuta. (ma vidi kako ova rečenica dvosmisleno zvuči!). A di ću joj priznat da mi je to prebrzo i da sam se cili zapuva!? Ispast ću mlakonja!


Nekoliko desetaka metara prije samog vrha, počela zviždat bura ka blesava. S obzirom da se nalazimo na visini od preko 1400 metara, moje stručno oko procjenjuje da vitar puše brzinom od dvistapedesetišest kilometri na uru. Mogućnost pogreške plus minus pet...
Evo nas na vrhu. 1422 metra nad morem.
Planinarski dom je zaključan, ali ipak pruža dobar zaklon.
A pogled! Kako ću vam opisat ovaj pogled!? Desno od nas zapjenjeno more prema Bračkom kanalu, ispod nas Makarska pa Hvar, Korčula, Lastovo, Sušac....Južno proviruju pelješka brda....





Oblaci lete ka sumanuti. Kao ono u ubrzanom filmu. U jednom trenutku su iznad nas i taman dok pokušavaš snimit najbolji mogući kadar, eto ti njega već doli na pola kanala do Hvara!
Ne zadržavamo se dugo, da nas ova buretina ne bi otpuvala sa vrha. Morali bi onda tražit gorsku službu spašavanja. Ko bi se posli opra od sramote!

Zvoni mi mobitel. Tajni agent Rascho....
-Alo di ste?
-Na Biokovu, na jedno iljadu i po metri- moram malo pretjerivat...
-Nemoj zahebavat! Je li puše?
-Malo....
-Mi smo u kafiću na trogirskoj rivi, ne mili nam se niti izlazit vanka
-Nije ni nama loše, čujemo se! – moram prekinit razgovor, smrznit će mi se uvo...


Posli nas je tajni agent Rascho nazva još pet-šest puti i tražija točne kordinate našeg položaja i provjerava je li sve u redu. Na našu i njegovu sriću, sve je bilo u najboljem redu i brzo smo došli doli do «plave ptice» i nastavili povratak. Snježna vijavica se primirila, pa smo zaključili ne triba žurit, odnija vrag i prišu!

Kako friški planinski zrak i te kako budi apetit, zaustavili smo s u jednoj kotlini i napravili sendviče. Mmmmm, koja slast, lipi komad kruva sa paškim trapistom i buđolom. Prava delicija! (ovo vam nema nikakve veze sa akcijom naših blogerica koja se odvija pod motom "Moram, hoću,mogu" e!)

Na povratku prema Makarskoj smo još svratili do botaničkog vrta u Kotišini, ispod samih litica. I ovo vridi još koji put pogledat, pogotovo kad dođe premaliće i lito, pa biljke budu u punom sjaju.

Za uru vrimena ugodne vožnje, eto nas već u Splitu, ekipa nas čeka sa vrućom kavicom i čokoladom s lješnjacima. Uh kako nam je dobro ovo došlo! Nakon putešestvija od nemila do nedraga, ma bolje je reć od Mila(ne) do Draga(ne), napunili smo baterije za nove izazove.