Nema ništa lipšega nego kad otkriješ da puno stvari koje ti se kaotično vrzmaju u skrivenim hodnicima cerebralnog labirinta i nisu samo tvoje, a da ove raznorazne pi*darije koje saspeš na prazan ekran i nisu totalno blesave kako ti se na prvi pogled čine.

Kako je ovo samoproglašeni ekološko-hedonistički blog, tako je prirodno da ga besramno koristim za promociju raznih gustožih bića, stvari i pojava. Ma ko to može odolit lipoj spizi, lipim "onim" stvarima i lipoj pismi!? I zato mi je bilo puno, ma baš puno drago kad sam od internet portala "na klapski način" dobija odgovor da me rado čitaju, da će i njima bit drago da razmjenimo bannere (imamo li koju našu rič za ovo?). Vrlo brzo smo dogovorili uvjete suradnje (u povjerenju, radi se o ciframa sa šest nula!). I sad smo moji klapaši i ja udaljeni samo jedan klik. Eno vam ga tamo, malo tamije, vidite ga....Ma ne to, ovo malo livije i gorije....tu, e tu....

A za razliku od njih, ima nekih ljudi koji me viđaju svakodnevno i znam da me čitaju onako potajice, ali ne govore mi ništa, apsolutno ništa. Pa ljudi moji neće vam kruna s glave past, reci bilo šta, reci da je totalno bezveze, reci da je sve ovo teshki shit, ma reci slobodno, ali reci nešto, pa makar "ćuš tovare". Ali ne, nitko nema pojma o tome....kao...
Tako i onaj Penellopin sabornik nema pojma....





Subota je kod mene rezervirana za teretanu, aerobic i fitness. Koristim razne sprave. Motike, maškline, pile, traktore...To su vrlo zahtjevne sprave za oblikovanje tijela i duha. Kako izuzetno spretno radim s navedenim alatkama i strojevima, tako najprije uljudno zamolim sve prisutne i nazočne da se maknu najmanje desetak metara od mene. Da ne bi bilo neželjenih posljedica.

Nedjeljom nema teretane. Ide se u đir. Pod motom "upoznaj domovinu da bi je više volio". A može i "upoznaj županiju.....". Ma ne, ne ide to nikako. Taj izraz me previše podsjeća na "glupaniju"...

Kroz Podgoru sam proša mali milijun puta. I svaki put kad ugledam gori iznad mista ona famozna galebova krila, svečano obećam sam sebi da se idući put ovdje moram obavezno zaustavit i pogledat. I zato ovaj put ne idem prema Podgori samo da prozujim kroz nju, nego strogo tematski. Idemo pogledat "Galebova krila". Sad bi se ja ono kao trebao začudit kako se ovaj spomenik u zadnje vrime nekako slabo spominje, kao da se sramimo nekih stvari. Ah, neću polititiku u svoju butigu, sve znamo i sve nam je jasno...





Na samoj magistali tražim putokaz prema spomeniku, (možda i postoji ali ja ga nisam vidija), ali moj manje-više nepogrešivi instinkt me ipak upućuje na prave staze. Skrene se s gornje strane ceste taman prije vijadukta i nakon stotinjak metara pentranja uskim puteljkom dolazimo do prostranog parkinga. Podgorski porat i plaža ispod nas kao na dlanu. Uspon stepenicama iziskuje malo rekreativnog angažmana pa se za minut-dva zadihano dolazi do amfiteatra ispred spomenika. Tu smo!

Nema nikoga, tišina je. Konačno sam tu, ma baš je sramota da i ranije nikad nisam...
Jedno krilo visoko uzdignuto, drugo krilo "slomljeno" i savinuto. Stremi u visine.
Ogroman je, puno veći nego sam ga zamišlja. I nije od kamena, nego od betona.
Ali to mu nimalo ne umanjuje vrijednost, dapače! Impresivna konstrukcija....Sjajno...
Kako su samo ovo izveli....

Sva je srića da ovaj fascinantni spomenik partizanskoj mornarici nije zapeja za oko i kržljavi um nekom kvazidržavotvornom dinamitašu....Nadam se da smo prevazišli tu fazu "demoNkracije"....

Obilazim Galebova krila nekoliko puta. Kadar prvi, kadar drugi, kadar stoti...
Penjemo se na tribine amfiteratra i uživamo...
U tišini. Čuje se samo šum bure kroz krošnje stabala.
Tik do spomenika rascvala bajama. Čista ljepota.











Sa jednog od čempresa pala je šiška na mramorni pod upravo ispred mojih nogu. Odlično, uzimam je kao suvenir.
Idemo polako dalje....

E moj galebe bili...Leti galebe, nemaš se čega sramit, tvoje je čitavo nebo....