Kažu da su prvi sigurni znakovi starenja duha, kad počinjete imati loše mišljenje o mlađim generacijama. Poznata vam je sigurno ovakva priča. Eeeee, nije toga bilo u "naše" vrime, ova današnja dica rade sve šta ih je volja, nikoga ne slušaju...Mi smo bili puno bolji. Mo'š mislit, šta smo mi bili bolji...

Ovi zimski dani i ovo jugo koje pritiska i dušu i tijelo, znaju nas odvuć mislima u neke davne, bezbrižnije dane, dane kad je sve izgledalo puno jednostavnije, u dane našeg djetinjstva.
Pa se sitiš tako sve one mularije sa kojima si provodija čitave Božje dane. Bore, Duška i Debeloga, Marka, Stipe i Kulenka, Jozice i Dušice....Čiovska banda! Ko zna di su sad. Kud koji...

Zborno mjesto je bila šentada isprid švetoga Osiba i obično ne bi prošlo puno vrimena dok nekome od nas ne bi pala ideja na pamet: "Ajmo u brdo!"

"Ajmo ća!"-glasija je složan odgovor. A ta naša brda i nisu bila Bog zna kako velika, više su to bila obična brdašca ili brežuljci, ali tada nam su se činila straaašno velikima.
Koliko smo samo skrovišta i "bunkera" znali napravit. Od kamenja, granja, kartonskih kutija. Naša carstva. Znalo bi se koji put dogodit da nam suparničke "bande" razlupaju naše bunkere. To su bili pozivi na otvorene bitke. Kauboji i indijanci, Nijemci i partizani, Bruce Lee i ... tamo već neki...

Najveća atrakcija na našemu brda je bila jedna velika kosa stina. Puzavica – tako smo je zvali. Uzeli bi neki veliki plosnati kamen, popeli bi se na vrh puzavice, sili na taj kamen i spuštali se doli...Bila je to neka začudna kombinacija sanjkanja i tobogana, znali smo se spuštat i po stotinu puta zaredom, bilo je tu i razbijenih laktova i kolina, isparanih gaća i majica...ali ti se gušti ne daju opisat.

Nedavno sam opet bija gori, želija sam sinu pokazat našu stijenu. Tražim je, ali...Nema je više. Razbili su je bagerima i dinamitom. Na njezinom mistu danas se nalazi neka ogomna nakaradna zgrada sa apartmanima. Zgrada, koja je deset miseci u godini prazna. Bez života. Bez nekih novih klinaca...Nema više naše puzavice...



Staze kojima sam kročija i vrluda ovih dana nisu staze mojeg, već nečijih drugih djetinjstava.
Ali su pobuđivale slične emocije.
Nakon obilnog (a kakvog drugog) nedjeljnog ručka, atmosfera je bila idealna za slatko dokoličarenje uz kavu i kolače. Vrime je vani šućmurasto, oblačno, sluti se kiša. Ali koji bi mi to bili avanturisti pa još i blogeri kad bi pristali na takav scenarij. Nema kave, nema kolača, diži dupe, ajmo pokret!


Od ušća rijeke Žrnovnice kroz Strožanac pa sve do Gornje Podstrane. Čak i još malo dalje, do jedne od brojnih crkvica na ovim prostorima posvećenih svetome Juri.
Dobra dva sata nam je tribalo od nadmorske visine nula do nekih pet stotinjak metara. Najviše me začudilo koliko je novih kuća izniklo visoko u brdima. Kako dođu uopće do njih!? Nekakvim puteljcima, stazicama, vododerinama... Je, istina je da imaju fantastičan pogled na prvi, drugi i još pokoji Brač, ali čoviče, di ovi ljudi žive....

I onda ona klasična naša priča. Kuća od dvista i pedeset kvadrata na parceli od trista. Bez zelenila, vrta, okućnice. Gledam isprid jedne kuće parkiran ogromni tamno modri Audi osmica. Ne može niti čitav stat u dvor isprid kuće. Guzica mu viri vanka na ulicu!

A ulica široka....Deboto dva i po metra...



Gornja Podstrana postaje sve atraktivniji prostor za življenje. Nekada su se iz ovih sela u brdima svi spuštali na more, a sad kad smo zagušili čitavu obalu, nama nam druge nego opet u brda... Iznad sela vodi vijugava pješačka staza do crkvice. Nakon desetak minuta već smo tu. Sa sjeverne strane puca pogled na mosorske vrhove i zvjezdarnicu, sa juga otoci se gube u izmaglici. Nismo sami, ima dosta ljudi gori, čitave familije...



Uživanje u pogledu i friškoj ariji kratko traje, jer sunce već lagano pada tamo negdi iza Šolte i Visa. Povratak uvik ide nešto brže, ali sa većim opterećenjem na mišiće na nogama i kolina.

Nema veze, bit će slađe spavat večeras....