Zauzeti našim svakodnevnim problemima i brigama, prečesto izgubimo osjećaj o vremenu, kako nam neumitno curi. Troši se pješčani sat bez mogućnosti preokretanja.

A prošlo je pet godina. Već pet godina. I svaki put kad ugledam to anđeosko lice mlade djevojke u crnom okviru, lice pred kojim je bila neka sretna budućnost, čitav život, šta mi drugo preostaje do samo jednog gorkog vapaja, jedva suzdržavajući u sebi neku šporku, najšporkiju beštimju... I uvijek ostaje jedno te isto pitanje. Zašto?

Tog kobnog dana, dvadeset i prvog siječnja 2002. neka je spodoba, monstrum, nekakva zvijer u ljudskom obliku, na nevjerojatno svirep način ubila Marijanu Jerković. Na njezinom radnom mjestu, u agenciji za promet nekretninama „Kontakt M“, na Mažuranićevom šetalištu u Splitu. Rekli bismo, usred grada...

Ta zvijer koja je počinila okrutno ubojstvo nikad nije otkrivena. Šeta slobodno gradom. Možda se baš danas, netko od nas mimoišao s tim monstrumom na splitskim ulicama....

Trebalo bi da ima neke pravde u životu. Da ima neke ravnoteže. Dobra i zla.
Što je Marijana Bogu skrivila? Što su Bogu skrivili njezina majka i njezin brat?
Kao da nije dovoljno što su doživjeli takvu tragediju. Možda bi dobili kakvu-takvu satisfakciju da se njezinog ubojicu privede pravdi. Da ga se osudi. Ali ne, do dana današnjeg, ništa od toga....

Po nekim saznanjima, policija je izvršila očevid nevjerovatno traljavo. Na mjestu ubojstva, prodefilirale su razne osobe kojima tu uopće nije bilo mjesto. Navodno...
Što se uopće možete saznati iščitavajući stupidne i šablonizirane izjave glasnogovornika policijskih uprava? Kriminalistička obrada je u tijeku. Ma bravo! I sad bi mi morali kao biti zadovoljni...

I onda još kad kažu:“ubojstvo je izvršio profesionalac“. Krasno! Ma, pohvalite ga još. Kako je uspješan u svom „poslu“. Pravi profesionalac...

Uostalom, što očekivati u zemlji u kojoj se ogroman broj zločina relativizira do granica krajnjeg apsurda!? Često se umjesto suosjećanja za žrtve, suosjeća sa zločincima.
Traže se sve moguće subjektivne i objektivne olakotne okolnosti.
I kad nemaju više kud, onda štrajkaju „glađu“. Izvode cirkus pred medijima.
Mjesec dana nešto ekstremnije dijete i istraga se obustavlja.
Bidan čovik, ma ne bi on ni mrava zgazija, znan ga ja...

I što ćemo sad? Svatko od nas može danas-sutra postati žrtva nekog takvog „profesionalca“. Tko mu išta može? Ministar unutarnjih poslova? Ravnatelj policije? Tko?
Kako nakon svega imati povjerenja u bilo kakvu instituciju?

Ima li itko u ovoj državi snage, morala i elementarne ljudskosti da odgovori na jedno jedino pitanje?
Tko je ubio Marijanu Jerković?