Vjerojatno umišljam i uobražavam sam sebi, ali čini mi se da otkad god pišem ovaj moj „nazovi blog“, da nas stalno prati manje ili više lipo vrime. I u ovim zimskim danima kad bi bilo „normalno“ da zabundani i zakopčani do grla kukamo i lelečemo kako nam je zima i brojimo dane kad će više sve to proć.





Da je uvik sve isto, ne bi bilo zanimljivo, pa nam i u nekim tmurnim danima puno znači svaka zraka sunca, a također i sama činjenica da se čak i ovih dana već može osjetit da je pinkicu produžija dan. Malo, ali dovoljno da nam probudi novu nadu i potakne mrvicu optimizma.

Ako sam vas doveo u nedoumicu i čak ako ste se pripali od mojeg prošlog posta da se bacam u veliku politiku i raspravljam o krucijalnim pitanjima za povijest čovječanstva – eto privarili ste se! Možete odahnit. Radi se ipak samo o bezazlenim okupljanjima moćne gomilice nekih bivših berekina i princeza koji bi sada tribali bit zreli ljudi u najboljim godinama.

U nekoliko navrata sam već spominja taj moj famozni razred iz srednje škole, kakva smo dobra klapa bili i da koliko god smo se rasuli na sve strane svita, uvik nekako nađemo vrimena za okupit se, popričat i naravno, gotovo svaki put ispitivati krajnje granice do kojih se ljudsko tijelo može valjat od smija i suza. Na kraju i nije toliko važno ima li nas šest, osam, deset ili dvadeset, već sam taj osjećaj kao da ulazimo u nekakav vremenski stroj koja nas sve zajedno prebacuje u neke bezbrižnije dane.





Pa smo tako sinoć uspješno ostvarili naizgled nemoguću misiju pod kodnim nazivom „Trilj, žabe, Cetina“, u kojoj su same žabe odigrale važnu, no ne i presudnu ulogu.
Uglavnom mogu sa punom odgovornošću kazati da smo bili vrlo umjereni u jelu i piću.
Moš mislit!

Na samom kraju večeri, Rašo je izvadija iz jakete „Povijest stranih književnosti – prvi dio“ i upriličio pravi pravcati poetski recital. Sa naglaskom na kinesko i japansko pjesništvo od šestog do prvog stoljeća prije naše ere. I naravno, pjesništvo iz doba starog Rima. Mora bit da su ostali gosti restorana ostali zblenuti gledajući nas i razmišljajući jesmo li mi to ozbiljni ili totalno redikulasti....A šta ću im ja...

A, u stvari taj „poetski recital“ i nije bija tako bezvezan. Obično mi sve to uzimamo zdravo za gotovo, da su sve to nekakve škrabotine kojima nas gnjave profesori književnosti. Ali tek sad, samo na jedan tren, dođe ti u glavu da su svi ti stihovi napisani prije dvadeset, dvadeset i pet stoljeća, a da pričaju o istim temama koje nas i dan danas zanimaju. I čemu onda sva ta čuda modernog doba, sva ta tehnika koja nas okružuje...


U kakvim god vrimenima živili, u kakvim god prostorima boravili, u kakvim god materijalnim uvjetima bili, na koncu se sve svodi na isto. Tragamo za ljubavi, prijateljstvom, srodnim dušama, mirom, slobodom... I sad i prije dvi iljade godina i za ne znam koliko stoljeća...

Zdravi i veseli bili moji ljudi, u ove zimske ure dalmatinske....





P.S. Ako mislite da današnje slike baš i nemaju veze sa tekstom – u pravu ste!
Ali sve su friške – ispod peke. U stvari, onda bi tribalo reć da su vruće, a ne friške...
Ma nema veze...Samo vi guštajte...