Iako se otok Šolta definitivno vidi sa većine splitskih ponistra, a za lipšeg vrimena imaš osjećaj da se možeš kamenčićem dobacit do njezinih obala, ona je ipak nekim čudom ostala izvan glavnih turističkih i graditeljskih tokova. Trinaesti po veličini jadranski otok tim je brojem zaslužija svoju povjesnu sriću ili nesriću, ovisno kako je gledamo. Nije mi nikada bila jasna ona kletva "da Bog da te Šolta dopala". To bi ka ono tribalo značit da je to neko strašno i pakleno misto, puno ognja, dima, sumpora i svakakvih divljih beštija. Mislim da je to ipak bila "pila naopako", izjava koja je bačena samo zato da bi taj otok zadrža svoj mir. Jer tako lipog, pitomog i zelenog otoka nema nadaleko. Sa ove naše sjeverne strane sa koje je obično gledamo, čitava je pošumljena, a južna strana okrenuta prema Visu puna je lipih uvala.

Na zapadnom kraju otoka, u pitomoj uvali zaštićenom sa sedam škojića nalazi se ribarsko naselje Maslinica. Nikad nisam čuja za lipše ime nekoga mista. Mala maslina, Maslinica. Možda bi jedino lipše ime mogla imat Rusulica...da negdi postoji...

Maslinica je nastala tako da su 1703. godine tri brata Marchi kupila zemlju oko uvale. Prema ugovoru sa splitskom općinom, braća su morala dovesti težake za obrađivanje zemlje, sagradit crkvicu kako Bog zapovida ali zlu ne tribalo i kulu za obranu od gusarskih napada. Tako je izgrađen dvorac Marchi. Jedna od najlipših baroknih građevina u Dalmaciji danas je zaštitini znak Maslinice.



Za Maslinicu me vežu sjećanja na moje prve pokušaje navigavanja ovim akvatorijem dok sam bija mladi nadobudni jebivjetar. I pri tom predvodnik čitave skupine još mlađih i blesavijih jebivjetara. Lude i nezaboravne ribarske noći početkom kolovoza u Maslinici su uvik bile vrhunski događaj. Sjajna atmosfera, puno ljudi, ića i pića u ogromnin količinama...

I ne triba mi puno da me sjećanja odvuku do jedne prpošne Anje, modrog mora u njezinim očima i duge ricave kose. Toga davnoga lita je na fešti piva Jasmin Stavros i njegov bend. Mladi i u to doba prčeviti Jasmin tek se pojavija na estradi, pun elana i samopouzdanja. Prašija je njegov bend sve živo, od "Sjećanja na Velu Luku" do Pink Floyda, od "Hej moj Rajko" do Elvisa. Anja je plesala i plesala... Plesanje i ja su bili već dva sasvim različita pojma. Osim ako se nije radilo o neuravnoteženim trzajima rukama i nogama, sudjelovanja u "vlakićima" i kaubojskim tunelima i naravno mojom najdražom vrstom plesa – stiskavcima...

Kad bi nakon neoubuzdanog plesanja usljedile pauze, Anja i ja bi se izgubili šetajući pored mora i nastojeći pobić od cile te gužve s namjerom da nađemo neku povoljnu škuribandu. Mjesec, zvijezde, ljeto, more...sve je bilo tu. I taman kad bi se stvari počele odvijat u vrlo poželjnom pravcu, onaj blesavi band bi počeja prašit novu garnituru raznoraznih poskočica u stilu "Ćiribiribela moja mala". Na prve taktove muzike, Anja bi ozareno skočila, uvatila me za ruku i povikala:"ajmo plesat!". Beštimajući potiho u sebi na bend, koji nije moga malo više produžit tu pauzu, nevoljko bi se dovuka do podija ispred bine na novu turu humpa-cumpanja. Duki buzuki, sve u šeŠnajst...

Nakon treće takve naprasno prekinute pauze posla sam kvraguc i Jasmina i njegov prateći cirkus i Anju i sve oko mene. Utjehu sam te fatalne noći pronaša u zanosnim njedrima sisate švabice Beate koja je plesanje voljela mnogo manje od Anje... Detalja se stvarno više ne sjećam... Možda i nije bila Beata. Možda i nije bila sisata... Vrag će ga znat. Magla svuda, magla oko nas...

Ma vidi mene na koju sam stranputicu skrenija! A namjera mi je bila pisat o sasvim nečem drugom. U prošlom postu sam iznija neke grozne primjere uništavanja okoliša neumjerenom gradnjom u svakom pogledu. I one slike nisu baš oku ugodne.

A da ipak nije sve tako crno, dokazuje upravo i primjerna obnova dvorca Marchi u Maslinici. Nekadašnji hotel "Avlija", koji je se nalazija u prilično zapuštenom stanju, danas je zahvaljujući dobrom suradnjom arhitekata i konzervatora zasjao u sasvim novom svijetlu. Od proklete avlije do vrhunskog objekta u kojem se danas nalazi restoran i hotel sa nekoliko luksuznih apartmana. Ne moram ništa posebno objašnjavati, ove slike govore same za sebe.
Odličan primjer kako i neki veliki objekt uz samo more može izgledati i klasično i moderno u isto vrime, uklapajući se savršeno u postojeći okoliš i oplemenjujući čitav prostor oko sebe.













Dok ovo čitate, lipi moji, Brod u boci nošen povoljnim južnim vjetrom plovi Dalmatinom prema metropoli. Zaželija sam ga se, baš mi triba malo Zagreba. Ala gušta. Jedino ako večeras vidite da se netko izbezumljeno i bez razloga vrti po velikom rotoru, to ću vjerojatno biti ja...Strpljenja molim...